Povratkom korisnika sa svojim psom vodičem u životnu sredinu, svaka se od tih osoba nađe u novoj, do tada nepoznatoj situaciji.
Sloboda i neovisnost, pripadnost novom živom biću često nisu shvaćeni i prepoznati od drugih. Članovi obitelji opterećeni dotadašnjim osjećajem straha i strepnje nesvjesno ih sputavaju. Osim toga, korisnici pasa vodiča izloženi su pitanjima, čuđenju, ponekad i neprihvatljivim komentarima koji proizlaze iz neznanja drugih sugrađana.
Sve su to okolnosti koje u čovjeku stvaraju emocionalni kaos, bezbroj pitanja bez suvislog odgovora i potrebu da za sebe i svog psa nađu malo mjesta pod suncem.
No, u toj je fazi iznimno važno podijeliti iskustva sa drugim korisnicima, koji imaju višegodišnje iskustvo sa svojim psom vodičem. Upravo ta razmjena iskustava među jednakima – peer counseling, najdjelotvorniji je i najdragocjeniji oblik međusobne pomoći i podrške. Udruga u toj fazi nastoji pružiti podršku, kako bi ove moguće negativne efekte minimalizirali.
Posebno je važno da se u toj fazi korisnik dobro nosi sa svim novostima, jer to predstavlja stvarni temelj za njegovu buduću bolju socijalnu uključenost u zajednici.
Sa druge strane, važno je da obitelj komunicira također sa drugim korisnicima, kako bi brže i lakše prebrodila svoje strahove i ograničenja.
U nadi da će ove informacije potaknuti one koji još uvijek razmišljaju je li briga o psu vodiču teška i prevelika za ono što će im pružiti, sigurno dijelimo iskustva svih koji imaju pse vodiče da našim psima nikada ne možemo uzvratiti niti mali djelić u odnosu na to što oni čine za nas.
U pravilu je pozitivan odnos svih sugrađana prema korisnicima sa psima vodičima, za razliku od još uvijek rezerviranog i predrasudama opterećenog odnosa prema slijepim osobama koje koriste bijeli štap. Gotovo su svi korisnici pasa vodiča jednoglasni u ocjeni da im je uz psa vodiča vraćeno dostojanstvo i dignitet čovjeka kojeg se poštuje, a ne sažalijeva.
Najilustrativnije tome svjedoči mišljenje g. J. Stepića diplomiranog veterinara iz Stona.
Rekao je: „Dok sam vidio i radio svi su me pozdravljali sa – dobar dan, gospon doktor. Kada sam oslijepio izbjegavali su me i nisu mi željeli čak niti reći dobar dan, a nisu bili svjesni da ih čujem. Sada, otkad imam Brama, pozdravljaju me – gospon Joso, dobar dan.“ (Ove godine Joso iščekuje svog trećeg psa vodiča, jer su mu drugog otrovali.)
Za bolji položaj korisnika pasa vodiča u zajednici, iznimnu vrijednost ima djelovanje Kluba korisnika pasa vodiča. Ta skupina koja ima zajedničke interese, potrebe i način rješavanja mogućih problema važan je organizacijski oblik za kvalitetniji život svakog korisnika.
Sukladno Zakonu o kretanju slijepe osobe uz pomoć psa vodiča, Udruga sve vrste psa pomagača besplatno dodjeljuje korisnicima.
Osoba koja se prijavljuje za dodjelu psa vodiča mora biti punoljetna.
Zainteresirana slijepa osoba ispunjava Zahtjev za osposobljavanje za kretanje uz pomoć psa vodiča. Instruktor pasa vodiča po zaprimanju Zahtjeva sa slijepom osobom provodi intervju kako bi dobio što kvalitetniji uvid u životne navike i potrebe te procijenio sposobnosti i mogućnosti kretanja slijepe osobe.
Slijepa osoba se evidentira na listu čekanja. Čekanje na psa vodiča prosječno traje nekoliko mjeseci, ovisno o potrebama slijepe osobe i osobinama grupe pasa koji završavaju školovanje. Slijepa osoba i pas vodič moraju biti kompatibilni u što je moguće više karakteristika (temperament, brzina kretanja, visina, težina…).
Obuka slijepe osobe za korištenje odškolovanog psa vodiča traje 4-6 tjedana.
Po završetku obuke slijepe osobe i psa vodiča, stručna komisija procjenjuje osposobljenost tog tima – radne jedinice za samostalno kretanje. Nakon čega se slijepoj osobi dodjeljuje Radna iskaznica – kojom dokazuje status korisnika psa vodiča te ostvaruje pripadajuća joj prava definirana odredbama Zakona o korištenju psa pomagača (NN 39/19).
Po isteku radnog vijeka (prosječno 7- 8 godina) pas vodič ide u mirovinu. Temeljem procjene zdravstvenog i fizičkog stanja psa – odluku o umirovljenju zajednički donose stručni tim i korisnik.
Umirovljeni psi vodiči mogu ostati u obitelji korisnika ili se udomljuju u obiteljima koje zadovoljavaju uvjete za njihovo umirovljenje.
Njegova se uloga bazira na aportu – podizanje i donošenje predmeta u ruke. Tijekom školovanja pas uči pomoći osobi pri prelasku iz kreveta u invalidska kolica, samostalno otvarati i zatvarati vrata, paliti i gasiti svijetlo, povlačiti kolica na pločnik, otići u prodavaonicu po namirnice…
Nezaobilazan dio rada Udruge je i uključivanje pasa pomagača u rad s djecom koja imaju različite razvojne teškoće (djeca s poremećajem iz autističnog spektra, Down sindrom, motoričke teškoće, govorno-komunikacijske teškoće, epilepsija, posljedice rijetkih bolesti…). Aktivnosti sa psima pomagačima uključuju nekoliko različitih modela rada, koji se provode kako kod nas tako i u inozemstvu. Važno je naglasiti da je u ovom području, Udruga osmislila i uvela neke inovativne pristupe te tako postala pionir u radu s djecom i njihovim psima pomagačima.
Po završetku treninga psa, u edukaciju se uključuje roditelj/voditelj psa pomagača, kako bi u budućnosti razvijao ciljane aktivnosti sa psom i djetetom. Drugi dio ovog modela predstavlja mobilna podrška savjetnice obitelji korisnika pasa pomagača u cilju razvoja aktivnosti i održavanja radne sposobnosti psa pomagača.
Ove aktivnosti osmišljene su s ciljem poticanja kognitivnih aspekata u sklopu edukativnih procesa kod djece i mladih, kao katalizator za učenje i poučavanje. Voditelj psa može biti stručna osoba (učitelj) ili (kao i kod terapije sa psima) voditelj psa i stručnjak mogu biti različite osobe. Aktivnosti moraju biti unaprijed planirane, a provedba dokumentirana kako bi se mogao procijeniti utjecaj terapijskog psa na kognitivni razvoj kod djece i mladih. Ovakve se aktivnosti kreiraju I provode u ustanovama predškolskog odgoja i obrazovanja.
Ove aktivnosti nemaju nužno terapijski učinak, nemaju unaprijed određenu strukturu ni vrijeme trajanja. Interakcija između korisnika i školovanog terapijskog psa ostvaruje se u cilju opuštanja, jačanja motivacije, poticanja pozitivnog raspoloženja i socijalnih vještina. Najčešće aktivnosti uključuju izravni dodir sa psom, igru i brigu o psu za vrijeme posjeta korisnika u institucijama poput bolnica, domova umirovljenika te drugih specijaliziranih ustanova.
Pokušali smo i mi naći bolje rješenje za našeg sina (koji se bori s epilepsijom već dugi niz godina) od postojećih ili dosadašnjih rješenja koje nisu davale željni rezultat. Mogli smo i dalje tražiti od liječnika kombinaciju „nepostojećih“ lijekova i čekati da nam „padne nešto s neba“. No, mi nismo bili baš toliko „pasivni ili neaktivni“ pa smo pokušavali naći neko rješenje i sami. Kako vam uvijek kad ste u nevolji zatreba prijatelj i mi smo potražili „prijatelja u nevolji“ koji bi nas razumio, pokušao nam pomoći i bio samo naš.
I pogađate, tko je najbolji čovjekov prijatelj? Pas. Da, pas.
Pitate se sada kakve veze ima pas i bolest koja se zove epilepsija i koja je mojoj obitelji donijela toliko tuge, žalosti i poteškoća kroz dugi niz godina? Na prvi pogled nikakve, ali psi labradori mogu se trenirati, da kažem i školovati te mogu uvelike svojim vlasnicima s epilepsijom olakšati život. Kako? Prvo svojom privrženošću i ljubavlju. Ni u jednom području života nemate uspjeha ako u njega ne uložite osjećaje. Ljubav koju nam iskazuju naši terapijski psi bez obzira na naše raspoloženje bezrezervna je.
Osobe s različitim zdravstvenim problemima i oštećenjima, a naročito djeca s teškoćama u razvoju jako puno trebaju od svog terapijskog psa. On im je pomoć koja sigurno može u određenim situacijama biti čak i nezamjenjiva.
Na određen način ih upozoravaju na dolazeći epileptični napad (kada ga i ako osjete svojim njuhom ili nekim drugim osjetom) te ih tako pripreme i na neki način zaštite od mogućih ozljeda koje se javljaju kao posljedica pada u vrijeme dok traje epileptični napad. Poznato je da se neki kemijski procesi koji se događaju u tijelu neposredno prije epileptičnog napada, mogu omirisati. Naime, taj specifičan miris koji se javlja prije samog napada vrlo je važan jer upozorava psa da „nešto nije kako treba“ i potiče ga na reakciju. Pas tada prilazi osobi i upozorava ga da će se „nešto dogoditi“. Ono što osoba s epilepsijom treba tada napraviti je za nju vrlo važno. Treba „prepoznati“ ono što mu je pas poručio te se pripremiti i osigurati za predstojeći napad. Bez velike privrženosti i emotivne povezanosti između terapijskog psa i djeteta s epilepsijom (korisnika) neće biti moguće ostvariti taj važan signal koji će terapijski pas poslati u okruženje u kojem se u tom trenutku oni nalaze. Ono što je važno (i na što smo bili upozoreni od strane trenera) je činjenica da se Frida, labradorica nije prestrašila njegovih napada i naravno svaki puta bila je pohvaljivana i nagrađivana za svoju brigu i trud.
Danas ne možemo zamisliti život bez naše prijateljice Fride. Naš sin je obožava i bez nekih posebnih uputa zajedno su pronašli svoj neverbalni način međusobnog komuniciranja i iskazivanja ljubavi i privrženosti jedno drugome. Svakim danom i napadom produbljuju svoj međusobni odnos i povjerenje, a naša je zadaća da ih u tome što više podržavamo.
Svi znamo da i pas ima svoje potrebe i treba mu omogućiti i prilike i prostor za to obavljanje fizioloških potreba. No, ako brigu o psu vode svi ukućani i ako težinu obaveza podijele, sreća i zadovoljstvo su svakodnevno prisutni u takvom okruženju. Na neki način pas vas potiče na više međusobnog komuniciranja, razgovora i dogovora što samo može dalje poticati bliskost unutar obitelji i kvalitetu međusobnih emocionalnih veza i komunikacije.
I za kraj ono najvažnije:
Terapijski pas nije tableta, nije lijek ali djeluje kao lijek, ako ga dovoljno volimo i ako mu vjerujemo.
Samo u vrijeme trajanja epileptičnog napada pas je nadređen čovjeku i sam odlučuje kako mu u tim trenucima pomoći i što je sve moguće učiniti za osobu. Zato ga poštujte, jer on to zaslužuje.
Prije tri godine Fridu je naslijedila Nina.
Sanja Kobešćak, Zagreb 2010.
„Istraživala sam sve dostupne informacije o epilepsiji. Pronašla sam jedno svjetlo na kraju tog tunela – postoje PSI POMAGAČI za osobe sa EPILEPSIJOM. Ovo su sjajne vijesti, ali da li netko u Hrvatskoj na ovaj način radi sa psima? Jedna udruga više nema trenericu koja je radila za epilepsiju – tko mi još može pomoći. Tako sam pronašla Udrugu za pse vodiče iz Zagreba. Imala sam novu strepnju. Hoće li mi htjeti pomoći? Da li je moja EPILEPSIJA dovoljna da me ovi ljudi prihvate i rade sa mnom?
Odgovor je DA, DA, DA!!! Od prvog kontakta smo kliknuli. Dobit ću psa vjerojatno do ljeta – a tome se nisam ni usudila nadati.“
Minja Arsić i njen pas pomagač, 2019.
Ovim Zakonom uređuje se pružanje pomoći i podrške korištenjem psa pomagača ili terapijskog psa osobama s invaliditetom ili s kroničnom bolesti i djetetu s teškoćama u razvoju.
Posebnu važnost predstavlja članak 8. kojim je regulirano pravo na pristupačnost, kao ostvarenje temeljnog ljudskog prava.
Korisnik psa pomagača, kandidat za korištenje psa pomagača, voditelj psa pomagača, kandidat za voditelja psa pomagača, socijalizator psa pomagača i radni instruktor sa psom pomagačem imaju pravo pristupa i boravka u javnom prostoru, pravo korištenja javnog prijevoza bez plaćanja vozne karte za psa pomagača te pravo zadržavanja u prostoru predviđenom za putnike.
Osobe iz stavka 1. ovoga članka imaju sa psom pomagačem pravo pristupa i boravka na radnom mjestu, u zdravstvenoj, odgojno-obrazovnoj i znanstvenoj ustanovi te vjerskom objektu.
Korisnik psa pomagača i voditelj psa pomagača imaju pravo sa psom pomagačem sudjelovati na priredbama u kulturi, zabavi i sportu bez plaćanja ulaznice za psa pomagača.
Iznimno od odredbe stavka 2. ovoga članka, pristup i boravak u zdravstvenoj ustanovi može se ograničiti radi potrebe primjene posebnih zdravstvenih uvjeta liječenja korisnika.
Prava iz stavka 1. do 3. ovoga članka ostvaruju se uz predočenje radne iskaznice.
Prava iz stavka 1. do 3. ovoga članka imaju i korisnici psa pomagača koji su strani državljani, uz predočenje odgovarajuće isprave države čiji su državljani.
Sve dodatne informacije o Zakonu možete pronaći na linku: https://narodne-novine.nn.hr/c…/sluzbeni/2019_04_39_797.html
Savska cesta 129/4. kat,
10 000 Zagreb
+385 (01) 4816-155
udruga@psivodici.hr
Hrvatska udruga za školovanje pasa vodiča i mobilitet je korisnica temeljne sustavne podrške Nacionalne zaklade za razvoj civilnoga društva za stabilizaciju i/ili razvoj udruge.
© Copyrights are Reserved by josoptimus-media