Početna/Terapijski pas i epilepsija u suživotu
U

vijek kad imate problem (osobni ili zdravstveni), pokušavamo ga riješiti na najbolji mogući način.

Pokušali smo i mi naći bolje rješenje za našeg sina (koji se bori s epilepsijom već dugi niz godina) od postojećih ili dosadašnjih rješenja koje nisu davale željni rezultat. Mogli smo i dalje tražiti od liječnika kombinaciju „nepostojećih“ lijekova i čekati da nam „padne nešto s neba“. No, mi nismo bili baš toliko „pasivni ili neaktivni“ pa smo pokušavali naći neko rješenje i sami. Kako vam uvijek kad ste u nevolji zatreba prijatelj i mi smo potražili „prijatelja u nevolji“ koji bi nas razumio, pokušao nam pomoći i bio samo naš.

I pogađate, tko je najbolji čovjekov prijatelj? Pas. Da, pas.

Pitate se sada kakve veze ima pas i bolest koja se zove epilepsija i koja je mojoj obitelji donijela toliko tuge, žalosti i poteškoća kroz dugi niz godina? Na prvi pogled nikakve, ali psi labradori mogu se trenirati, da kažem i školovati te mogu uvelike svojim vlasnicima s epilepsijom olakšati život. Kako? Prvo svojom privrženošću i ljubavlju. Ni u jednom području života nemate uspjeha ako u njega ne uložite osjećaje. Ljubav koju nam iskazuju naši terapijski psi bez obzira na naše raspoloženje bezrezervna je.

Osobe s različitim zdravstvenim problemima i oštećenjima, a naročito djeca s teškoćama u razvoju jako puno trebaju od svog terapijskog psa. On im je pomoć koja sigurno može u određenim situacijama biti čak i nezamjenjiva.

Na određen način ih upozoravaju na dolazeći epileptični napad (kada ga i ako osjete svojim njuhom ili nekim drugim osjetom) te ih tako pripreme i na neki način zaštite od mogućih ozljeda koje se javljaju kao posljedica pada u vrijeme dok traje epileptični napad. Poznato je da se neki kemijski procesi koji se događaju u tijelu neposredno prije epileptičnog napada, mogu omirisati. Naime, taj specifičan miris koji se javlja prije samog napada vrlo je važan jer upozorava psa da „nešto nije kako treba“ i potiče ga na reakciju. Pas tada prilazi osobi i upozorava ga da će se „nešto dogoditi“. Ono što osoba s epilepsijom treba tada napraviti je za nju vrlo važno. Treba „prepoznati“ ono što mu je pas poručio te se pripremiti i osigurati za predstojeći napad. Bez velike privrženosti i emotivne povezanosti između terapijskog psa i djeteta s epilepsijom (korisnika) neće biti moguće ostvariti taj važan signal koji će terapijski pas poslati u okruženje u kojem se u tom trenutku oni nalaze. Ono što je važno (i na što smo bili upozoreni od strane trenera) je činjenica da se Frida, labradorica nije prestrašila njegovih napada i naravno svaki puta bila je pohvaljivana i nagrađivana za svoju brigu i trud.

Danas ne možemo zamisliti život bez naše prijateljice Fride. Naš sin je obožava i bez nekih posebnih uputa zajedno su pronašli svoj neverbalni način međusobnog komuniciranja i iskazivanja ljubavi i privrženosti jedno drugome. Svakim danom i napadom produbljuju svoj međusobni odnos i povjerenje, a naša je zadaća da ih u tome što više podržavamo.

Svi znamo da i pas ima svoje potrebe i treba mu omogućiti i prilike i prostor za to obavljanje fizioloških potreba. No, ako brigu o psu vode svi ukućani i ako težinu obaveza podijele, sreća i zadovoljstvo su svakodnevno prisutni u takvom okruženju. Na neki način pas vas potiče na više međusobnog komuniciranja, razgovora i dogovora što samo može dalje poticati bliskost unutar obitelji i kvalitetu međusobnih emocionalnih veza i komunikacije.

I za kraj ono najvažnije:

Terapijski pas nije tableta, nije lijek ali djeluje kao lijek, ako ga dovoljno volimo i ako mu vjerujemo.

Samo u vrijeme trajanja epileptičnog napada pas je nadređen čovjeku i sam odlučuje kako mu u tim trenucima pomoći i što je sve moguće učiniti za osobu. Zato ga poštujte, jer on to zaslužuje.

Prije tri godine Fridu je naslijedila Nina.

Sanja Kobešćak, Zagreb 2010.

„Istraživala sam sve dostupne informacije o epilepsiji. Pronašla sam jedno svjetlo na kraju tog tunela – postoje PSI POMAGAČI za osobe sa EPILEPSIJOM. Ovo su sjajne vijesti, ali da li netko u Hrvatskoj na ovaj način radi sa psima? Jedna udruga više nema trenericu koja je radila za epilepsiju – tko mi još može pomoći. Tako sam pronašla Udrugu za pse vodiče iz Zagreba. Imala sam novu strepnju. Hoće li mi htjeti pomoći? Da li je moja EPILEPSIJA dovoljna da me ovi ljudi prihvate i rade sa mnom?

Odgovor je DA, DA, DA!!! Od prvog kontakta smo kliknuli. Dobit ću psa vjerojatno do ljeta – a tome se nisam ni usudila nadati.“

Minja Arsić i njen pas pomagač, 2019.

Od osmjeha do uspjeha

IBAN: HR4123600001101351988

DONIRAJTE