vijek kad imate problem (osobni ili zdravstveni), pokušavamo ga riješiti na najbolji mogući način.

Pokušali smo i mi naći bolje rješenje za našeg sina (koji se bori s epilepsijom već dugi niz godina) od postojećih ili dosadašnjih rješenja koje nisu davale željni rezultat. Mogli smo i dalje tražiti od liječnika kombinaciju „nepostojećih“ lijekova i čekati da nam „padne nešto s neba“. No, mi nismo bili baš toliko „pasivni ili neaktivni“ pa smo pokušavali naći neko rješenje i sami. Kako vam uvijek kad ste u nevolji zatreba prijatelj i mi smo potražili „prijatelja u nevolji“ koji bi nas razumio, pokušao nam pomoći i bio samo naš.

I pogađate, tko je najbolji čovjekov prijatelj? Pas. Da, pas.

Pitate se sada kakve veze ima pas i bolest koja se zove epilepsija i koja je mojoj obitelji donijela toliko tuge, žalosti i poteškoća kroz dugi niz godina? Na prvi pogled nikakve, ali psi labradori mogu se trenirati, da kažem i školovati te mogu uvelike svojim vlasnicima s epilepsijom olakšati život. Kako? Prvo svojom privrženošću i ljubavlju. Ni u jednom području života nemate uspjeha ako u njega ne uložite osjećaje. Ljubav koju nam iskazuju naši terapijski psi bez obzira na naše raspoloženje bezrezervna je.

Osobe s različitim zdravstvenim problemima i oštećenjima, a naročito djeca s teškoćama u razvoju jako puno trebaju od svog terapijskog psa. On im je pomoć koja sigurno može u određenim situacijama biti čak i nezamjenjiva.

Na određen način ih upozoravaju na dolazeći epileptični napad (kada ga i ako osjete svojim njuhom ili nekim drugim osjetom) te ih tako pripreme i na neki način zaštite od mogućih ozljeda koje se javljaju kao posljedica pada u vrijeme dok traje epileptični napad. Poznato je da se neki kemijski procesi koji se događaju u tijelu neposredno prije epileptičnog napada, mogu omirisati. Naime, taj specifičan miris koji se javlja prije samog napada vrlo je važan jer upozorava psa da „nešto nije kako treba“ i potiče ga na reakciju. Pas tada prilazi osobi i upozorava ga da će se „nešto dogoditi“. Ono što osoba s epilepsijom treba tada napraviti je za nju vrlo važno. Treba „prepoznati“ ono što mu je pas poručio te se pripremiti i osigurati za predstojeći napad. Bez velike privrženosti i emotivne povezanosti između terapijskog psa i djeteta s epilepsijom (korisnika) neće biti moguće ostvariti taj važan signal koji će terapijski pas poslati u okruženje u kojem se u tom trenutku oni nalaze. Ono što je važno (i na što smo bili upozoreni od strane trenera) je činjenica da se Frida, labradorica nije prestrašila njegovih napada i naravno svaki puta bila je pohvaljivana i nagrađivana za svoju brigu i trud.

Danas ne možemo zamisliti život bez naše prijateljice Fride. Naš sin je obožava i bez nekih posebnih uputa zajedno su pronašli svoj neverbalni način međusobnog komuniciranja i iskazivanja ljubavi i privrženosti jedno drugome. Svakim danom i napadom produbljuju svoj međusobni odnos i povjerenje, a naša je zadaća da ih u tome što više podržavamo.

Svi znamo da i pas ima svoje potrebe i treba mu omogućiti i prilike i prostor za to obavljanje fizioloških potreba. No, ako brigu o psu vode svi ukućani i ako težinu obaveza podijele, sreća i zadovoljstvo su svakodnevno prisutni u takvom okruženju. Na neki način pas vas potiče na više međusobnog komuniciranja, razgovora i dogovora što samo može dalje poticati bliskost unutar obitelji i kvalitetu međusobnih emocionalnih veza i komunikacije.

I za kraj ono najvažnije:

Samo u vrijeme trajanja epileptičnog napada pas je nadređen čovjeku i sam odlučuje kako mu u tim trenucima pomoći i što je sve moguće učiniti za osobu. Zato ga poštujte, jer on to zaslužuje.

Prije tri godine Fridu je naslijedila Nina.

Sanja Kobešćak, Zagreb 2010.