utjecaj
usluga
Udruge
na kvalitetu
života
korisnika
Metodologija istraživanja
Osnovni cilj istraživanja utjecaja petnaestogodišnjeg rada Hrvatske udruge za školovanje pasa vodiča i mobilitet bio je prikupiti mišljenja i iskustva korisnika o utjecaju usluga Udruge na njihove živote. Istraživanje je obuhvatilo sve tri skupine korisnika usluga - slijepe i visoko slabovidne osobe, osobe u invalidskim kolicima te terapeute i članove obitelji djece s teškoćama u razvoju.
Svrha je istraživanja dokumentirati utjecaj dosadašnjeg rada Udruge na korisnike te prepoznati ona područja rada i načine djelovanja koje Udruga može poboljšati kako bi u budućnosti u još većoj mjeri pozitivno utjecala na kvalitetu života svojih korisnika.
S obzirom na cilj istraživanja, definirani su sljedeći podciljevi:
- utvrđivanje intenziteta i opsega suradnje korisnika s Udrugom
- procjena kvalitete usluga Udruge od strane krajnjih korisnika
- procjena utjecaja pruženih usluga Udruge na kvalitetu života korisnika, posebice s obzirom na rehabilitaciju, mobilitet te socijalnu integraciju
- utvrđivanje percepcije korisnika o budućoj suradnji s Udrugom
- prikupljanje preporuka korisnika za poboljšanje rada Udruge.
U istraživanju su korištene dvije glavne metode telefonska anketa i polustruktirurani intervju. Telefonska anketa sastojala se od kombinacije zatvorenih i otvorenih pitanja, pri čemu su zatvorena pitanja uključila i ona s više ponuđenih odgovora. Pitanja su grupirana prema podciljevima istraživanja, a uključila su i uvodnu seriju pitanja o sociodemografskim značajkama. Svi su ispitanici na početku ankete informirani o akcijskoj prirodi istraživanja uz molbu da što iskrenije odgovore na pitanja kako bi pomogli Udruzi da poboljša svoj rad. Svi ispitanici mogli su izabrati žele li da se njihovo ime dokumentira ili ne. Problemski usmjeren, polustrukturirani intervju sastojao se od 20 pretežno otvorenih pitanja, također grupiranih prema podciljevima istraživanja (suradnja korisnika s Udrugom, kvaliteta usluga Udruge, utjecaj usluga Udruge na kvalitetu života korisnika te buduća suradnja s Udrugom). Vodič za intervjue uključio je i nekoliko zatvorenih pitanja s ponuđenim tvrdnjama koje odgovaraju pitanjima u anketi, s time da su nakon njih uslijedila dodatna otvorena pitanja. U prosjeku je svaki razgovor trajao oko sat i pol, a dobiveni podaci odmah su zapisivani. Svi ispitanici dali su pristanak da im osobni podaci (ime, prezime, spol, dob, prebivalište) mogu biti navedeni u okviru ovog istraživanja.
Uz nalaze dobivene telefonskom anketom i intervjuima, u dijelu koji se odnosi na utjecaj usluga na orijentaciju i mobilitet korišteni su i podaci prikupljeni problemski usmjerenim, polustrukturiranim intervjuima 20 višegodišnjih korisnika pasa vodiča slijepih (provedenim u razdoblju između travnja i lipnja 2003. godine), a objavljeni u diplomskom radu Maše Dolenc Orijentacija i mobilitet kao preduvjet uspješnoj integraciji slijepih osoba u društvo uloga psa vodiča iz travnja 2004. godine, obranjenog na Studijskom centru socijalnog rada Pravnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu.
Istraživanje je provedeno između 15. srpnja i 15. rujna 2005. godine. Telefonsku anketu proveli su Luka Kostanjšek, apsolvent ekonomije i volonter Udruge, i Alexandra Ljubičić, vanjska suradnica Udruge, koji ranije nisu imali izravan kontakt s korisnicima. Oboje su korisnicima predstavljeni kao suradnici Udruge na ovom istraživanju. Intervjue je provela Maša Dolenc, diplomirana socijalna radnica, zaposlenica Udruge. Iz analize intervjua i anketa, koji sadrže mnoštvo preporuka, može se zaključiti da povezanost istraživača s Udrugom nije utjecala na iskrenost odgovora.
Struktura i sociodemografska
obilježja ispitanika
Telefonskom anketom obuhvaćena su 72 korisnika, od kojih 29 korisnika bijelog štapa, 32 korisnika psa vodiča, 8 članova obitelji korisnika terapijskih pasa i 3 korisnika rehabilitacijskog psa. Valja napomenuti da je 15 korisnika pasa vodiča prošlo i cjelovitu obuku za korištenja bijelog štapa u Udruzi, tako da je ukupno 44 ispitanika imalo izravno iskustvo s tim programom.
Ukupno je istraživanjem obuhvaćeno 23% svih korisnika usluga Udruge koji su bili uključeni u programe korištenja tehnike bijelog štapa, dodjele psa vodiča, rehabilitacijskog ili terapijskog psa. Pritom je uključeno 18% svih korisnika koji su prošli cjelovitu obuku za korištenje bijelog štapa, 59% svih korisnika pasa vodiča, svi korisnici rehabilitacijskih pasa te 70% svih korisnika terapijskih pasa. Korisnici koji su intervjuirani također su sudjelovali i u telefonskoj anketi, tako da se ukupan broj korisnika koji su sudjelovali u istraživanju podudara s brojem ispitanika obuhvaćenih telefonskom anketom.
| |
bijeli štap |
pas vodič |
rehabilitacijski pas |
terapijski pas |
ukupno |
| Ispitanici anketa |
29 |
32 |
3 |
8 |
72 |
| Ispitanici intervjua |
11 |
10 |
3 |
8 |
32 |
| Svi korisnici |
248 |
54 |
3 |
13 |
318 |
Intervjuima su obuhvaćena je 32 korisnika usluga Udruge, u podjednakom omjeru s obzirom na programe - 11 korisnika bijelog štapa, 10 korisnika psa vodiča te ukupno 11 korisnika terapijskih / rehabilitacijskih psa. Potonja skupina uključuje 6 roditelja djece kojima je dodijeljen terapijski pas, 2 stručne osobe koje rade s djecom (jedna paralelno u Centru za odgoj i obrazovanje Goljak i u Poliklinici za rehabilitaciju slušanja i govora SUVAG, a druga u Domu za napuštenu djecu Josipovac) te 3 osobe u invalidskim kolicima. Izbor ispitanika telefonske ankete nije se vodio reprezentativnošću s obzirom na udio četiri različita tipa usluga u ukupnom broju korisnika, već je cilj bio postići dovoljnu zastupljenost te četiri različite skupine korisnika u samom uzorku ispitanika budući da se radi o četiri jednakovrijedna, specifična iskustva suradnje s Udrugom. Stoga su korisnici bijelog štapa podzastupljeni, a ostale skupine, posebice korisnici rehabilitacijskih i terapijskih pasa, uslijed malog broja, prezastupljeni u odnosu na njihov ukupni broj i udio u broju svih korisnika. Pri odabiru se vodilo računa i o trajanju suradnje s Udrugom, kako bi se obuhvatili korisnici koji su stupili u kontakt s Udrugom tijekom različitih razdoblja njena djelovanja. Ova struktura donekle odgovara ukupnoj strukturi korisnika prema razdoblju početka suradnje s Udrugom. Pri izboru ispitanika vodilo se računa o geografskoj raznolikosti kako bi se izbjegla prezastupljenost korisnika iz Zagreba koji imaju značajno lakši pristup uslugama Udruge, posebice u fazi potpore nakon obuke. Ispitanici dolaze iz 29 različitih gradova, pri čemu ih je 29% iz Zagreba, 40% iz sedam gradova s više od jednog ispitanika (Rijeka, Sisak, Velika Gorica, Pula, Slavonski Brod, Čakovec i Mursko Središće), 29% iz 21 različitog grada s po jednim ispitanikom te 4 % iz inozemstva (Tuzla, Žepče i Utrecht, gdje jedankorisnik studira). Slična je geografska zastupljenost i u uzorku intervjuiranih ispitanika.
Ovaj je uzorak reprezentativan budući da korisnici Udruge dolaze iz 61 različitog mjesta, i to od velikih gradova do otočkih naselja, pri čemu trećina živi u Zagrebu, trećina dolazi iz 10 gradova s više korisnika, a trećina iz preostalih 50 različitih gradova.
Žene čine 61%, a muškarci 39% svih ispitanika, dok je među intervjuiranima 56% žena i 44% muškaraca. Žene čine 59% korisnika bijelog štapa te 62% korisnika pasa vodiča, dok su među korisnicima rehabilitacijskih pasa 2 muškarca i 1 žena, a među 8 ispitanika koji rade s djecom (korisnicima terapijskog psa) tri četvrtine su žene. Veća zastupljenost žena u uzorku odgovara i većoj zastupljenosti žena obuhvaćenih programima Udruge. To pokazuje veću spremnost žena s invaliditetom na samostalnost, što je za njih od vitalne važnosti u općim društvenim uvjetima, još uvijek uvelike određenim patrijarhalnim vrijednostima, gdje se žene primarno brinu za sebe i za druge, odnosno rijetko mogu očekivati da će netko drugi umjesto njih obavljati većinu kućanskih poslova i brinuti o djeci. Tako je među korisnicima pasa vodiča 56,8% žena i 43,2% muškarca.
S obzirom na dob svih ispitanika, najveći ih je broj srednje dobi - 51% (od 38 do 57 godina), nakon čega slijedi 32% ispitanika mlađe dobi (od 18 do 37 godina) te 17% starije dobi (38 do 57 godina), uključujući i ukupno 4% ispitanika iznad 67 godina. Korisnici rehabilitacijskih pasa srednje su dobi, dok je među članovima obitelji terapijskih pasa jedna osoba mlađe dobi, a ostalih sedam ispitanika srednje dobi (roditelji djece). Što se tiče korisnika bijelog štapa, 45% ih je srednje dobi, 31% starije dobi (uključujući i dvije osobe iznad 67 godina). a 24% mlađe je dobi. Među korisnicima pasa vodiča 47% ih je srednje dobi, 44% ispitanika mlađe je dobi, a tri su osobe (odnosno 9%) starije dobi, od toga i jedna osoba iznad 67 godina.
Ovakva dobna struktura ispitanika koji koriste bijeli štap ili psa vodiča u drastičnoj je suprotnosti s dobnom strukturom slijepih osoba u Hrvatskoj, među kojima je, prema procjeni HSS-a, 51% iznad 65 godina, 26% između 45 i 64 godine, a 13% mlađe je od 45 godina. Očito je da su slijepe osobe mlađe i srednje dobi u puno većoj mjeri zainteresirane ili imaju prilike za samostalno kretanje. Zanimljivo je da slijepe osobe mlađe dobi više naginju korištenju psa vodiča nego bijelog štapa, a slučaj je obrnut sa starijim ispitanicima, iznad 57 godina, koji se bez obzira na godine žele samostalno kretati, i to koristeći bijeli štap.
Obrazovna struktura svih ispitanika ukazuje na to da su korisnici programa Udruge obrazovaniji od hrvatskog prosjeka budući da je njih čak 26% završilo višu školu, trenutno studira ili je završilo fakultet, njih 68% ima srednju stručnu spremu (uključujući i 7% onih koji trenutno studiraju), a njih 6% ima završenu osnovnu školu.
Posebno je zanimljivo da je među ispitanicima koji su korisnici programa orijentacije i mobiliteta (slijepe i visoko slabovidne osobe) više od dvije trećine završilo srednju školu. Čak 5 od ukupno šezdeset jednog ispitanika ili 8% uzorka pohađa fakultet, što je mnogo uzme li se u obzir da u Gradu Zagrebu, gdje živi oko 1100 slijepih osoba, prema procjeni Hrvatskog saveza slijepih ukupno studira tridesetak osoba. Usporedimo li ovaj uzorak ispitanika Udruge s dostupnim, recentnim podacima Hrvatskog saveza slijepih koje su dostavile podružnice (na uzorku od 446 članova HSS-a), može se pretpostaviti značajno viša razina obrazovanja među korisnicima programa orijentacije i mobiliteta u odnosu na opću populaciju slijepih osoba. Ovi su podaci indikativni za vezu između osobne spremnosti na samostalno kretanje i motiviranosti za učenje i profesionalni razvoj.
Što se tiče zaposlenosti i izvora primanja, u ukupnom uzorku ispitanika najviše ih je (njih 54%) u invalidskoj mirovini, 24% je zaposleno, 11% ih studira, a po 6% je nezaposleno ili u starosnoj mirovini. Ako se izuzmu podaci za članove obitelji djece s teškoćama u razvoju, postaje zamjetno da među ispitanicima koji koriste bijeli štap, psa vodiča ili rehabilitacijskog psa ima čak 26% osoba koje su se uspjele, usprkos svojem invaliditetu, izboriti za pravo na studiranje (11%) i zaposlenje (15%). Ove podatke treba razumjeti u kontekstu niske stope zaposlenosti slijepih osoba, koja je u Gradu Zagrebu, prema procjeni Karmen Nenadić iz HSS-a, oko 10%, a u ostatku Hrvatske još i niža. Na temelju kasnijih odgovora u upitniku može se pretpostaviti da je veća samostalnost u kretanju od velike važnosti za profesionalni razvoj i zapošljavanje slijepih osoba.
Slično podacima o dobnoj strukturi, gdje dominiraju osobe srednje dobi, 46% ispitanika živi s vlastitim obiteljima, njih 32% živi samo, a 20% s roditeljima ili braćom i sestrama. Kad se pogleda uzorak ispitanika koji su slijepi ili visoko slabovidni, njih 38% živi samo, 39% ih ima vlastitu obitelj, a 21% živi s roditeljima ili braćom. Ovakva je struktura vrlo različita od ukupne strukture domaćinstava slijepih osoba među kojima, prema procjeni HSS-a, dominiraju samačka domaćinstva, što je vezano uz visok udio starih osoba (iznad 65 godina) u ukupnoj populaciji slijepih u Hrvatskoj. Očito je program orijentacije i mobiliteta od posebne koristi osobama mlađe i srednje dobi koje ili žive same ili su zasnovale vlastitu obitelj.
Podaci o članstvu u udrugama ukazuju na to da se radi o društveno angažiranim osobama - u neku je udrugu učlanjeno 87% ispitanika, od čega je više od polovice učlanjeno u barem još jednu udrugu. Pedeset devet posto ispitanika učlanjeno je i u Hrvatsku udrugu za školovanje pasa vodiča i mobilitet. Na temelju ovih podataka može se pretpostaviti da su osobe s invaliditetom koje koriste usluge Udruge zainteresirane, osim za temeljno članstvo u svojoj matičnoj udruzi (poput Hrvatskog saveza slijepih), i za sudjelovanje u radu drugih udruga, u skladu sa svojim specifičnim interesima.
Iskustva suradnje korisnika s Udrugom
Na temelju ankete može se zaključiti da korisnici za Udrugu i njezin rad saznaju kroz izravni kontakt sa svojim poznanicima ili drugim udrugama, odnosno njihovim članovima. Udio osobnog kontakta u dobivanju prve informacije o Udruzi iznosi 85%. Druga dva načina odnose se na medije i neke druge javne događaje, poput tribina i edukativno-promotivnih akcija. Zanimljivo je da je važnost medija puno manja za korisnike nego za socijalizacijske obitelji, koje su u čak 62% slučajeva tako saznale za Udrugu. Ovo ukazuje na primjerenost kombiniranog pristupa informiranju javnosti koji Udruga koristi, pri čemu je uz medijsku prisutnost važna i dobra umreženost s drugim udrugama, informiranje vlastitog članstva o radu Udruge te organizacija javnih događanja. Iz polustrukturiranih intervjua saznajemo o motivima koji su bili poticaj ispitanicima da kontaktiraju Udrugu. Među korisnicima bijelog štapa i pasa vodiča dominantna je potreba za samostalnošću u kretanju i neovisnošću u svakodnevnom životu, o kojoj je govorilo 85%, odnosno 18 od 21 ispitanika. Dvoje korisnika bijelog štapa imalo je profesionalnu motivaciju, jer su željeli uspostaviti suradnju između svoje matične udruge i Hrvatske udruge za školovanje pasa vodiča i mobilitet. Jedan je korisnik psa vodiča govorio o svojoj dubokoj psihičkoj krizi koja je graničila sa spremnošću na suicid. Korisnici rehabilitacijskog psa željeli su dobiti psa radi druženja i pomoći, dok su roditelji djece s teškoćama u razvoju kontaktirali Udrugu u nadi da će dobivanje terapijskog psa pospješiti razvoj, kreativnost i veselje njihova djeteta. Dvije stručne osobe stupile su u kontakt s Udrugom radi suradnje na razvitku terapijskih programa za djecu.
U početnom kontaktu s Udrugom skoro su svi korisnici bijelog štapa imali pozitivno mišljenje o Udruzi, a takvo nepromijenjeno (ili još bliskije) mišljenje imaju i danas. Bez obzira na to koju uslugu Udruge koriste, čak 30 od 32 intervjuirana ispitanika ima vrlo pozitivno mišljenje o Udruzi i hvale njezin rad, kao i pristupačnost te brigu za korisnike. Dvije osobe nisu imale posebno mišljenje o Udruzi jer u početku nisu bile upoznate s njenim radom, a također samo dvije osobe u vrijeme istraživanja nemaju mišljenje o Udruzi jer su s njom izgubile kontakt.
Prvi dojam o Udruzi... Bila mi je interesantna, posebno činjenica da školuje pse. Sada se osjećam dijelom Udruge. To je mjesto gdje mogu dobiti sve informacije. Dobar je osjećaj znati da je tu, da nisam sama.
Andrea Cetušić,
korisnica psa vodiča
U početku nisam imao nikakvo posebno mišljenje, a sada je za sve pohvale. Imate jako dobar tim, na čelu s gospođom Katalenić.
Ivo Jurić, predsjednik Udruge
slijepih Slavonski Brod
Bio sam malo u šoku jer mi je bilo teško prihvatiti hodati sa štapom, a o Udruzi sam imao vrlo dobro mišljenje, ljudi su me vrlo dobro prihvatili - kao da sam došao u veliku familiju. Sad jako cijenim Udrugu, jer mi je dala nešto što nikad nisam očekivao da ću imati - svoju slobodu - da sa psom mogu ići svugdje, po danu i noći. Cijenim rad Udruge i žrtve ljudi koji tamo rade.
Vladislav Stiblik, korisnik psa vodiča
I danas, kao i prije, imam super mišljenje o Udruzi. Pristupačna je - ako imamo neki problem, uvijek nam se netko javi, a s instruktorom Zoranom smo u kontaktu...
Ankica Pemper, majka dječaka Borisa, korisnika terapijskog psa
Nalazi telefonske ankete predstavljaju raznolikost usluga Udruge koje su koristili ispitanici. Uz temeljnu uslugu radi koje su i pristupili Udruzi, polovica korisnika pasa vodiča u Udruzi je završila i cjelokupnu obuku za korištenje bijelog štapa, a čak 39% svih ispitanika koristilo je i neku dodatnu uslugu, poput druženja, pohađanja seminara i radionica, dobivanja savjeta o ostvarenju vlastitih prava te logističke podrške, poput nabavke hrane za pse. Ove dodatne usluge predstavljaju 24% svih pruženih usluga ispitanicima u ovom uzorku, što je važno istaknuti s obzirom na činjenicu da se pružanje većine ovih dodatnih usluga, s djelomičnim izuzetkom edukacije, ne zasniva na projektnom financiranju, već je odraz usmjerenosti osoblja Udruge na korisnike i njihove potrebe, preko proračunskih i programskih granica.
| Korištena usluga |
Pas vodič |
Bijeli štap |
Rehab. terap.pas |
Ukupno |
% |
| Obuka za korištenje bijelog štapa |
15 |
29 |
0 |
44 |
61 |
| Obuka i dodjela psa vodia |
32 |
0 |
0 |
32 |
44 |
| Dodjela terapijskog psa |
0 |
0 |
8 |
9 |
13 |
| Obuka i dodjela rehabilitacijskog psa |
0 |
0 |
3 |
2 |
3 |
| Edukacija |
8 |
1 |
0 |
9 |
13 |
| Informacije i savjeti |
5 |
1 |
0 |
6 |
8 |
| Druženje |
9 |
1 |
0 |
10 |
14 |
| Nešto drugo (hrana za pse) |
1 |
1 |
1 |
3 |
4 |
Zamjetna je razlika između korisnika različitih temeljnih usluga u korištenju dodatnih usluga Udruge, koje korisnici pasa vodiča daleko najčešće koriste: posebice prilike za druženje putem Kluba korisnika pasa vodiča (zasad dostupnog samo u Zagrebu) te edukaciju, a u manjoj mjeri i savjete. Neki su korisnici pasa vodiča dobili i savjetodavnu te financijsku pomoć. Ovi podaci ukazuju i na primarnu usmjerenost Udruge na korisnike pasa vodiča, ali i na njihovu veliku vezanost uz Udrugu. Jačanje kontakta s ostalim skupinama korisnika, posebice s korisnicima terapijskih i rehabilitacijskih pasa, koji su u većoj mjeri i ovisni o daljnjim uputama Udruge, područje je rada koji bi Udruga treba poboljšati u budućnosti.
Procjena kvalitete usluga Udruge
Povratne informacije dobivene od korisnika programa orijentacije i mobiliteta ukazuju na dominantno zadovoljstvo uslugama Udruge, kao i na značajne pozitivne pomake u kvaliteti života, i to prvenstveno s obzirom na mobilnost i samostalnost, bogatstvo društvenog života te pristup informacijama. Pritom je zamjetno da korisnici pasa vodiča procjenjuju utjecaj usluga Udruge na kvalitetu života pozitivnije od korisnika bijelog štapa. Tako je 90% korisnika bijelog štapa i 91% korisnika pasa vodiča potpuno zadovoljno uslugama Udruge, a njih 10% odnosno 9% je pretežno zadovoljno. Niti u jednom slučaju nije izraženo pretežno ili potpuno nezadovoljstvo, kao niti samo djelomično zadovoljstvo.
Izraženo je i zadovoljstvo uslugama Udruge koje su iskazali korisnici terapijskih pasa preko tri četvrtine (njih 7 od 8) potpuno je zadovoljno uslugom, dok je jedna osoba djelomično zadovoljna. Razlozi za zadovoljstvo odnose se na pristupačnost osoblja, dostupnost informacija, kratko čekanje na dodjelu psa te na jasnu i efikasnu proceduru dodjele psa. Korisnici rehabilitacijskih pasa zadovoljni su uslugama Udruge, ljudima koji u njoj rade, kao i psom koji im je dodijeljen.
Na temelju otvorenog pitanja iz telefonske ankete, zadovoljstvo kvalitetom usluga Udruge odnosi se na stručnost i primjerenost načina rada instruktora potrebama korisnika, na susretljivost i ljubaznost osoblja Udruge, koju ističu sve grupe ispitanika, dok je među korisnicima pasa vodiča dodatno istaknuta ugodna radna atmosfera te dobra komunikacija s instruktorima i osobljem, kao i profesionalnost i dobra organizacija posla.
Korisnici bijelog štapa i pasa vodiča posebno ističu važnost terenskog rada, odnosno obuke i kasnijih obilazaka korisnika u njihovu domaćem okruženju. Nekoliko je ispitanika u intervjuima usporedilo Udrugu s drugim organizacijama i pohvalilo prisan odnos i zanimanje za probleme korisnika, kao i prijateljsku atmosferu među osobljem. U jedinom slučaju samo djelomičnog zadovoljstva razlozi za to djelomično zadovoljstvo odnose se na nedostatke u komunikaciji između djeteta i terapijskog psa, što je primijećeno sa zakašnjenjem uslijed manjka iskustva roditelja i kontaktiranja Udruge s roditeljima, ali i, u ovom specifičnom slučaju, nedovoljnih uputa o prepoznavanju problema. Općenito uzevši, korisnici prepoznaju Udrugu kao kompetentnog, pouzdanog i srdačnog partnera, što je vidljivo iz sljedećih citata intervjuiranih ispitanika:
Mislim da se rukama i nogama borite za novitete i da budete što profitabilniji, te da se proširite na cijelu Republiku Hrvatsku. Dobro radite i djelujete. Kao udruga ste se senzibilizirali da idete na terene i za to vam dajem ocjenu 5. Jer, puno je teže dobiti slijepe osobe da idu u Zagreb budući da članovi teško prihvaćaju promjene. Osim toga, vaše su usluge besplatne.
Marija Ciglar, predsjednica Udruge slijepih u Čakovcu
Zasad, koliko sam ja primijetila, lijep je kontakt s članovima, a i vaš međusobni kontakt je dobar - dok bi u drugim udrugama jedan drugog u žlici vode utopili.
Gordana Cvrtnjak, korisnica bijelog štapa
Teško bi bilo neku paralelu povlačiti jer svaka udruga ima svoju specifičnost, a vaša je svrha angažirani rad na osposobljavanju za orijentaciju i mobilitet - što drugi ne rade.
Mirko Vrlazić,
korisnik bijelog štapa
Postoji razlika zato što mnoge druge udruge imaju jednostavniji posao. Može se sve svesti na to da platiš članarinu i nikad te više ne obavijeste ni o jednoj priredbi ili izletu. Specifično je to što vi s tom obukom za bijeli štap, to jest za korištenje psa vodiča čovjeku omogućujete da ne mora biti ovisan da ga stalno netko vodi - psihički to puno znači.
Milan Mršić, korisnik bijelog štapa
Najviše sam u kontaktu s vama, a malo s druge dvije udruge čiji sam član. Druge udruge djeluju pomalo komunistički, kao da postoje same zbog sebe. Čak i u komparaciji s Nizozemskom neke stvari funkcioniraju puno bolje - mi imamo educiranije instruktore nego na mnogim drugim mjestima u Europi, a i taj entuzijazam ljudi se vidi!
Ruđer Glavurtić,
korisnik psa vodiča
Razlika je u tome kako ljudi komuniciraju, kako se obrazuju, i u profesionalnosti. Svidjelo mi se što se problem mog djeteta ne minorizira. I to što vi, za razliku od drugih, stalno radite na sebi, i cilj vam je da rastete i radite sve bolje.
Štefica Čelap, majka Borne, korisnika terapijskog psa
Potpuno sam zadovoljan. Tečaj je prošao brzo, a Tanja mi je uvijek išla na ruku i izuzetno dobro objašnjava!
Mirko Hrkač, korisnik bijelog štapa
Prezadovoljna! Ljudi s kojima sam surađivala, od instruktora do domaćice i rad cijelog tima s nama, slijepim osobama. Bio je to više prijateljski odnos. Kad instruktor stvori takvu bliskost s korisnikom, program se lakše savladava.
Kristina Šporčić,
korisnica psa vodiča
Bila sam u ubrzanom prijenosu i bilo je dobro. Vrlo sam zadovoljna uslugama Udruge. Instruktori - nije to samo rad, već im se mogu reći problemi, i nađu se rješenja. Osim toga, uvijek mogu nazvati Udrugu ako što trebam - na primjer, naučiti dodatne trase.
Gordana Božić,
korisnica psa vodiča
Procjena utjecaja usluga
Udruge na kvalitetu života korisnika
Opća procjena utjecaja usluga Udruge na kvalitetu života ispitanika izrazito je pozitivna. Čak 90% korisnika bijelog štapa te 100% korisnika pasa vodiča smatra da je uslijed korištenja usluga Udruge došlo do poboljšanja u kvaliteti njihova života, pri čemu 10% korisnika bijelog štapa smatra da usluge nisu imale posebnog utjecaja na kvalitetu njihova života. Svih 100% korisnika rehabilitacijskih i terapijskih pasa, kako u anketi, tako i u intervjuima, smatra da su usluge Udruge pozitivno djelovale na kvalitetu njihovih života, odnosno života djece s teškoćama u razvoju.
Prema nalazima telefonske ankete, kao i intervjua, može se zaključiti da Udruga svojim ukupnim djelovanjem pozitivno utječe na više dimenzija života svojih korisnika. Značajno povećanje mobilnosti uz stečen osjećaj samostalnosti, dominantna je dobit koju potvrđuju korisnici pasa vodiča i bijelog štapa, pri čemu su potonji ipak malo suzdržaniji utoliko što njih 13% ističe da se njihova mobilnost u manjoj mjeri povećala. Obitelji i stručnjaci koji rade se djecom (korisnicima terapijskih pasa) u dvije trećine slučaja ističu poboljšanje u motoričkom razvoju i raspoloženju djece.
Nalazi ukazuju na velik utjecaj Udruge na društvenu dimenziju života ispitanika, koji su u više od 50% slučajeva izrazili svoje slaganje sa svim tvrdnjama koje se odnose na socijalnu integraciju, s izuzetkom tvrdnje o informacijama o drugim udrugama i institucijama (koju ističe 43% ispitanika u anketi, ali, s druge strane, 81% intervjuiranih ispitanika).
Ispitanici su putem Udruge pojačali svoje mreže podrške, prijatelja i poznanika te povećali dostupnost informacija, a time i resursa. Sedam intervjuiranih ispitanika (1 korisnik bijelog štapa, 5 korisnika psa vodiča - redom studenti, te jedan korisnik rehabilitacijskog psa) istakli su da su im usluge Udruge, a prvenstveno stečena mobilnost, olakšale zapošljavanje i obrazovanje.
Utjecaj Udruge na kvalitetu života (intervjui s 32 korisnika)
Pokretljivost i samostalnost
91%
Samopouzdanje
81%
Pristup korisnim informacijama
81%
Prošireni društveni kontakti
72% Bolji stav okoline prema meni/mojem djetetu
69%
Podrška drugih kad mi je teško
56%
Poboljšanje u mentalnom i motoričkom razvoju djeteta
25%
(svih 8 skrbnika djece teškoćama u razvoju) Više prilika za obrazovanje i/ili zapošljavanje
22%
Uspostava suradnje s drugim udrugama i institucijama
22%
Pozitivni pomaci u raspoloženju, veselju i kvaliteti igre djeteta
19%
(3/4 ili 6 od 8 skrbnika djece s teškoćama u razvoju)
Utjecaj Udruge na kvalitetu života (telefonska anketa sa 72 korisnika)
Povećana mobilnost
95,8%
Kroz Udrugu sam proširio krug poznanika i prijatelja, a i sada mi je društveni život bogatiji.
73,6%
Kroz Udrugu sam dobio podršku u trenucima kad mi je teško.
70,8%
Kroz Udrugu sam saznao mnoge važne informacije vezane uz zdravstvenu zaštitu, socijalna prava, mogućnosti obrazovanja i zapošljavanja itd.
62,5%
Kroz Udrugu sam saznao za druge udruge i institucije koje su mi zanimljive ili korisne.
43,1%
Poboljšanje u motoričkom razvoju djeteta
8,3%
(3/4 ili 6 od 8 skrbnika djece s teškoćama u razvoju) Poboljšanje kvalitete života - veselje djeteta.
8,3%
(3/4 ili 6 od 8 skrbnika djece s teškoćama u razvoju)
Istraživanje ukazuje na to da korisnici smatraju, na osnovi osobnog iskustva i iskustava drugih osoba s invaliditetom, da je Udruga imala pozitivan utjecaj na stav većine prema slijepim i visoko slabovidnim osobama te prema osobama s invaliditetom općenito. Ovo je mišljenje u intervjuima izrazilo 69% ispitanika, a u anketi potvrdilo njih 63%, pri čemu je ovaj postotak još viši među korisnicima pasa vodiča i bijelog štapa te iznosi 74%. U preporukama Udruzi o budućem radu ističe se potreba za još snažnijim radom na senzibilizaciji javnosti koju korisnici prepoznaju kao nezaobilaznu dimenziju dugoročnog osamostaljenja i osnaživanja slijepih i visoko slabovidnih te svih osoba s invaliditetom.
Na otvoreno pitanje iz ankete o utjecaju usluge na kvalitetu života, korisnici bijelog štapa i pasa vodiča istaknuli su samostalnost i mobilnost, veći osjećaj slobode i sigurnosti, dok korisnici pasa vodiča izrazito naglašavaju obogaćen društveni život, poboljšan kontakt s okolinom te povećanje samopouzdanja. Zanimljivo je da korisnici pasa vodiča jedini ističu duhovno ispunjenje. U jednom je slučaju istaknut povratak volje za životom nakon duboke osobne krize.
Procjena utjecaja rehabilitacijskih pasa
Kao odgovor na isto pitanje svi ispitanici - korisnici rehabilitacijskih pasa - ističu da je pas odlično društvo, kao i most prema društvenim kontaktima, a pritom im pomaže u samostalnom snalaženju u prostoru. Sljedeći navodi iz polustrukturiranih intervjua ilustriraju ovakvu procjenu:
Više sam ja terapeut psu, nego on meni... (smijeh). Naučio sam je i da donese stvari. Sad nam i svaki manijak priđe. Bolji je stav okoline, Björk je neutralizirala Antinu pojavu (smijeh).
Ante Teskera (paraplegičar)
Puno bolja mi je kvaliteta života, može se reći vrhunska, jer sam zadovoljan. Ami mi je društvo. Sve mi se puno poboljšalo. Više se krećem, puno više idem u šetnju. Prilazi mi više ljudi! Ljudi to dosta dobro prihvaćaju.
Zdravko Podnar (paraplegičar)
Mamba je dobra. S njom se može pričati. U početku je bilo utjecaja na moju samostalnost i samopouzdanje, no sada zbog njene bolesti, epilepsije, manje.
Kata Bomoštar (paraplegičar)
Procjena utjecaja terapijskih pasa
Roditelji i staratelji djece s teškoćama u razvoju primjećuju da je pas pozitivno djelovao na ukupni fizički i mentalno-kognitivni razvoj djece, posebice na njihovu komunikativnost i otvorenost za društvene kontakte, na smirenost i pažnju te na odgovornost uslijed brige o potrebama psa. Samo u jednom slučaju kontakt između djeteta i psa nije bio uspješan, no roditelj smatra da se radi o ishodu na koji se nije moglo previše utjecati.
Prema procjeni logoterapeutkinje Lucije Jerbić, terapijski pas izuzetno pozitivno utječe na stupanj motivacije za rad kod djece, a primjetan je i fizički i motoričko-kognitivni razvoj. Primjerice, djeca koja su se povlačila u sebe žele biti uz psa Olija i trude se, sudjelovati u grupnoj igri, čime im se pojačava samopouzdanje i spremnost na društvene kontakte. Roditelji su isto tako pozitivno reagirali, i pružaju podršku ovakvom radu s njihovom djecom. Lucija Jerbić ističe osobnu profesionalnu dobit od suradnje s Udrugom i dodjele terapijskog psa s kojim radi u više rehabilitacijskih centara, poput Centra za logopediju, Poliklinike SUVAG i Centra Goljak:
Ja sam dobila puno novih informacija na seminaru u Glasgowu, vezano za terapijske pse. Preko Udruge sam dobila priliku za obrazovanje i uspostavu suradnje s drugim institucijama
Mirjana Mokosek, zaposlenica u Centru za nezbrinutu djecu Josipovac, koja u svom radu koristi terapijskog psa, ističe smirujuće djelovanje psa na stariju djecu, kao i veću spremnost na otvaranje i razgovor o osobnim problemima u neformalnom, sigurnom i optimističnom okruženju prilikom šetnje s Nikom. Kod manje djece pas je koristan za postupno uklanjanje strahova.
U polustrukturiranim intervjuima, roditelji djece s teškoćama u razvoju posebno ističu veću komunikativnost, odgovornost i pokretljivost njihove djece, što ilustriraju sljedeći primjeri:
Zaokupljeni smo s Banji. Boris šeće s njom, hrani je. To je pozitivno jer on tako ima obaveze. Prije nego što je došla Banji, bio je povučen i većinom bi samo ležao ili sjedio. Ona ga vuče da se igra s njom, pa se on mora pokrenuti. Uz Banji mora! Boris prije nije ni toliko pričao. On je nju jako zavolio i puno se više igra.
Ankica Pemper, majka Borisa, slijepog
dječaka s dodatnim teškoćama u razvoju
Ja prvo pitam gdje je i kako je Didi. Taj je pas prava stvar! Ja sam zbog nje kupio i novi veći auto! Didi je tek 3-4 mjeseca s nama, ali mi se čini da se Maja puno više kreće. Postala je smirenija i odgovornija. Vodi Didi na piškenje - pa i ona nema više problema s inkontinencijom. Raspoloženija je i djelovalo je to na nju pozitivno.
Milenko Vukadinović, otac Maje, slijepe djevojčice
s dodatnim teškoćama u razvoju
Ivan se brine za Tonyja, daje mu jesti i piti, i dobro je da se on o nekome može brinuti. Osim toga, ljudi mu više posvećuju pažnje otkako je Tony tu, zaustavljaju se, popričaju. Šetamo više pa pas ima utjecaja i na Ivanovu motoriku.
Klaudija Dokozić, majka Ivana,
dječaka s ADHD sindromom
Procjena utjecaja usluga Udruge na orijentaciju i mobilitet slijepih
Povećanje mobilnosti i samostalnosti nameće se kao najvažniji rezultat rada Udruge koji upravo uslijed svoje održivosti i funkcije u životu korisnika premašuje druge značajne izravne dobiti od Udruge koje korisnici ističu, kao što su, primjerice, širenje društvenih kontakata, psihosocijalna podrška te pristup novim informacijama o vlastitim pravima i mogućnostima društvenog angažmana. Iz pregleda percepcije korisnika zamjetno je da korisnici pasa vodiča u većoj mjeri od korisnika bijelog štapa procjenjuju utjecaj Udruge na kvalitetu njihovih života pozitivnim.
Kad se radi o korisnicima bijelog štapa, njih 83% procjenjuje da je došlo do velikog poboljšanja u mobilnosti i samostalnosti, dok njih 14% smatra da je došlo do malog poboljšanja u ovom području. Time ukupno 97% (28 od 29) ispitanika smatra da se njihova pokretljivost poboljšala. Percepcija korisnika pasa vodiča još je jednoznačnije pozitivna. Naime, njih 97% smatra da je došlo do velikog poboljšanja, a 3% (odnosno samo jedan ispitanik) smatra da je došlo do malog poboljšanja, a prema čemu se može zaključiti da je u 100% slučajeva obuka i ukupna potpora koju Udruga pruža korisnicima pasa vodiča imala pozitivan utjecaj na njihov mobilitet.
Tek se na temelju navedenih primjera iz intervjua dobiva uvid u utjecaj povećanog mobiliteta na širenje mogućnosti za kvalitetan život zasnovan na samopouzdanju i samostalnosti. Pritom oni korisnici koji imaju iskustva i s tehnikom bijelog štapa i sa psom vodičem ističu dodatne dobiti od korištenja psa vodiča, posebice s obzirom na ukupnu kvalitetu kretanja, osjećaj sigurnosti i pozitivan stav okoline prema slijepim i visoko slabovidnim osobama. U ovom se dijelu nalazi potpuno poklapaju s nalazima intervjua iz 2003. godine te ih je moguće zajednički prikazati.
Iskustva korisnika bijelog štapa
Korisnici bijelog štapa ističu da su sada sposobni samostalno koristiti niz javnih usluga i površina, od vlastite udruge slijepih, preko pošte i sredstava javnog prijevoza, do terapijskih programa u bolnici. Jedan je korisnik u međuvremenu upisao i fakultet.
Sada se usudim otići na mjesta gdje prije nisam išla, znam kako se snaći u nepoznatom, kako npr. naći kvaku na vratima dućana. Naučila sam zapravo puno sitnica koje su mi poboljšale život. A da nisam naučila trasu do bolnice, morala bih odustati od terapije!
Gordana Cvrtnjak
Postao sam samostalniji. Upoznaš više ljudi Vratiš se u život i sposoban si za život. Ne možeš baš sve obići, no puno si samostalniji. Ja sam, na primjer, upisao fakultet
Mirko Hrkač
Korisnici bijelog štapa posebno ističu povećani osjećaj samopouzdanja i samostalnosti, uz što je povezana smanjena tjeskoba koju slijepe i visoko slabovidne osobe imaju uslijed osjećaja ovisnosti o drugim osobama.
Bila sam u krizi, a sad sam postala sam samostalnija i mirnija. Djeca su odrasla i bojala sam se da ću ostati bez pomoći. Ovako sam se izborila za to da mogu sve sama napraviti; postala sam svjesna da mogu više no što sam mislila.
Ankica Žuk-Babić
Istovremeno, iz intervjua je razvidno da je jedna od glavnih prepreka u redovitijem korištenju bijelog štap upravo zabrinutost članova obitelji za sigurnost svojih bližnjih slijepih ili visoko slabovidnih u javnom prometu. Takva razumljiva briga može, usprkos dobrim namjerama, uvelike otežati osamostaljenje korisnika koji i unatoč uspješnoj obuci, ne mogu steći osjećaj sigurnosti i spretnosti u kretanju ukoliko se redovito ne izlažu novim izazovima. Stoga su edukativne aktivnosti Udruge usmjerene na razvoj asertivnosti i komunikacijskih vještina za korisnike posebno važne kako bi korisnici bili spremni ne samo za samostalno kretanje, nego i na prevladavanje razumljivih, no dugoročno štetnih zaštitničkih poriva u svojoj najbližoj okolini.
Dobar je to osjećaj da ja to mogu kad mi zatreba. Druga stvar što ja bijeli štap manje koristim on mi je dobra zlatna rezerva. Moja je obitelj prihvatila da prođem tehniku bijelog štapa, no molili su me puno puta da je ne koristim zbog prometnih opasnosti. Pa sam donio odluku da je ne forsiram, ali je koristim kad mi zatreba.
Mirko Vrlazić
Iskustva korisnika pasa vodiča
U ovom dijelu korišteni su podaci i dio analize iz diplomskog rada Maše Dolenc Orijentacija i mobilitet kao preduvjet uspješnoj integraciji slijepih osoba
u društvo uloga psa vodiča iz travnja 2004., obranjenog na Studijskom centru socijalnog rada Pravnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. U svrhu što pouzdanijih nalaza, ona je provela problemski usmjerene polustrukturirane intervjue s 20 višegodišnjih korisnika koji imaju u prosjeku 2,8 godina iskustva aktivnog korištenja bijelog štapa te 3,4 godine iskustva sa psom vodičem.
Uz navedene koristi koje ističu i korisnici bijelog štapa, korisnici pasa vodiča dodatno naglašavaju povećanu sigurnost, brzinu i spretnost u kretanju koju im omogućuje pas vodič, posebice s obzirom na pravovremeno prepoznavanje raznolikih prepreka, uključujući i one visinske, te s time povezan ukupni osjećaj opuštenosti i sigurnosti u kretanju. Pas vodič, koji uz to što pruža konkretnu pomoć, korisniku pravi i društvo, pozitivno utječe na ukupnu motiviranost za kretanje koja je ključna za održivost mobiliteta slijepih i visoko slabovidnih osoba.
Moje je iskustvo, koje imam kao korisnik psa vodiča, pozitivno. Od mog kretanja s bijelim štapom nije bilo puno koristi. Sada imam psa koji mi pomaže u kretanju, i to super radi. I danas mi mama zna reći - Evo gledam te s terase kako hodaš s Britt, i ne mogu vjerovati kako brzo ideš.
Andreja Cetuši
Meni je još uvijek OK hodati sa štapom. Prije dvije godine sam išao trasu bez psa jer je padala kiša, pa nisam htio da se smoči. Tu sam shvatio koliko sa štapom moraš detektirati svaku prepreku koju dotada nisam primjećivao. Osim toga pas je sigurniji, jer sa štapom detektiraš samo prepreke do visine struka.
Ruđer Glavurtić
Razlikuje se puno toga. S bijelim štapom mogu hodati 45-60 minuta, koncentracija mi pada, javljaju se greške. Dok s Chipom mogu hodati do 10-15 kilometara, puno je lakše i - nisi sam.
Damir Smajo
Koristio sam obje tehnike, razlika je ogromna. Totalno sam slobodniji s Ronom nego sa štapom. Često pas bolje vodi čovjeka, nego druga osoba!!!
Vladimir Stiblik
Svih 20 ispitanika iz istraživanja provedenog 2003. godine navelo je da su se otkako koriste psa vodiča dogodile pozitivne promjene u odnosu na prijašnje kretanje. Na pitanje o objašnjenju te promjene i njenoj usporedbi s korištenjem bijelog štapa ili videćeg vodiča, korisnici su navodili više odgovora. Najveći broj, njih 14 procjenjuje da je njihovo kretanje sada puno sigurnije. Uz to više od polovice ispitanika smatra da je njihovo kretanje sada puno lakše (13) i brže (11) nego prije, te da su postigli veću samostalnost i neovisnost od drugih u kretanju (11). Neki su spomenuli i to da se sada puno više kreću (7). Čini se da je kretanje korisnika pasa vodiča zaista dobilo jednu novu dimenziju i postalo puno kvalitetnije. Korisnici su vrlo slikovito usporedili kretanje s pomoću psa vodiča naspram kretanja uz pomoć videćeg vodiča te bijelog štapa:
Razlika u kretanju uz korištenje bijelog štapa i psa vodiča jest u tome što si sa psom brži i pokretniji, puno je lakše kretati se na otvorenim prostorima poput trga. A u odnosu na videćeg jedno veliko unutarnje zadovoljstvo! Zadovoljstvo da ne ovisiš o tuđoj pomoći.
Ja sam se jako malo kretala s videćom osobom pa bih radije govorila o razlici u kretanju uz korištenje štapa i kretanju uz pomoć psa vodiča. A ta je prepreke su nestale s ulica! Nema više tih parkiranih automobila po pločnicima i nemogućih prolaza. Više nije potrebno doći do prepreke, locirati je i procjenjivati s koje strane se može proći, a da ne govorimo o iznenađenjima na ulici poput šahtovaBrzina kretanja je neusporediva! Usporedba psa i štapa... recimo kao vožnja autom i pješačenje.
Sve se promijenilo. Više ne moram čekati kada će sa mnom netko moći negdje otići. Jednostavno se spremimo i idemo, više ne ovisim o drugima
Ja sam prošao vođenje s videćom osobom, bijeli štap i psa, i mogu realno reći da je kretanje sa psom sigurnije. Većina ljudi vas uopće ne zna voditi! Gotovo svaka druga osoba me zabije u štok od vrata, dok pas pazi i razmišlja o svemu. Čovjek ima svojih problema i ne razmišlja kuda ide. Pas ima samo jednu zadaću da te vodi.
Druga važna dobit koju redom ističu korisnici pasa vodiča jest izrazita pozitivna promjena u stavu okoline koja, privučena psom, iskoračuje iz uvriježenog zazora spram kontakta sa slijepim i visoko slabovidnim osobama:
Od kad sam dobila Abbu, puno sam se promijenila u samostalnosti i samopouzdanju. Moja se kvaliteta života poboljšala. Npr. kad bi me ljudi vidjeli sa psom na ulici, u busu... uvijek bi započinjali razgovor, većinom o psu. Nije mi bio problem objasniti. Zatim, druženje s drugim vlasnicima pasa. Dok nisam imala Abbu, nisam znala kako priči i započeti razgovor. Ljudi mi sad lakše priđu.
Gordana Božić
tap zahtijeva puno više koncentracije, moraš sam otkrivati prepreke, a pas će ih automatski obići. Sa štapom ćeš naletjet na lokvu, rupu Definitivna razlika je i brzina hoda. Osim toga, kontakt s ljudima - puno više sad prilaze. Sa štapom te gledaju - ono jadno slijepo.
Nikolina Ćuk
U intervjuima provedenima 2003. godine naglasak je bio i na procjeni vlastitog društvenog statusa, jednog od pokazatelja integriranosti pojedinca u njegovu zajednicu. Čak 19 od 20 intervjuiranih ispitanika izjavilo je da su zadovoljni svojim položajem u društvu, pri čemu njih 17 smatra da pas vodič ima pozitivan utjecaj na njihov socijalni status. Jedan korisnik to ovako objašnjava:
Ljudi imaju većinom puno pozitivniji odnos prema psu, nego prema bijelom štapu, jer ih osoba sa štapom asocira na nekoga tko je bespomoćan, a u mnogim glavama podsjeća čak i na prosjaka. Osoba sa psom vodičem ima dignitet.
Osim toga, korisnici su često navodili da ih ljudi sada doživljavaju kao samostalne, pa prema tome i njima ravnopravnije osobe.
Nadalje, intervjui iz 2003. godine ukazuju na to da je velika većina korisnika (17) zadovoljna svojim društvenim životom. I ovdje je značajan broj ispitanika (16) koji smatraju da pas vodič ima pozitivan utjecaj na taj segment njihova života. Većina je odgovora bila poput sljedećeg:
Zbog psa mi ljudi više prilaze, lakše stupam s njima u kontakt i lakše je započeti razgovor. Od kad imam nju, u kontaktu sam s većim brojem ljudi.
Na temelju intervjua možemo zaključiti da kvaliteta pomoći u kretanju koju pruža pas vodič te radost suživota sa psom imaju važan utjecaj na ukupno povećanje osjećaja zadovoljstva vlastitim životom slijepih i visoko slabovidnih osoba, što se ne može ograničiti samo na dostupnost vitalno važnih javnih usluga, već i na kvalitetu psihičkog, obiteljskog i društvenog života:
Na primjer, manje sam grintav, razdražljiv, manje se nerviram, zadovoljniji sam, bolji mi je odnos sa ženom, više sam vani, zdravstvena mi je situacija bolja, smršavio sam, imam više kontakta s prijateljima i ljudima općenito.
Josip Mladineo
Na osnovi članka 89. Ustava Republike Hrvatske, donosim
ODLUKU
O PROGLAŠENJU ZAKONA O KRETANJU SLIJEPE
OSOBE UZ POMOĆ PSA VODIČA
Proglašavam Zakon o kretanju slijepe osobe uz pomoć psa vodiča, koji je donio Zastupnički dom Hrvatskog državnog sabora na sjednici 25. rujna 1998.
Broj:081-98-1771/1
Zagreb, 1. listopada 1998.
Predsjednik
Republike Hrvatske
dr. Franjo Tuđman, v.r.
ZAKON O KRETANJU SLIJEPE OSOBE UZ POMOĆ PSA VODIČA
I. OPĆE ODREDBE
Članak 1.
Ovim se Zakonom uređuje pravo slijepe osobe sa psom vodičem na korištenje prijevoznih sredstava i njihova slobodnog pristupa na javna mjesta.
Članak 2.
Pojedini izrazi upotrebljeni u ovom Zakonu imaju ovo značenje:
1. Slijepa osoba u smislu ovoga Zakona je osoba čija je sljepoća utvrđena na osnovi posebnih propisa i koja je osposobljena za kretanje sa psom vodičem.
2. Pas vodič je školovani pas s položenim ispitom pred stručnim povjerenstvom koje osniva Hrvatska udruga za školovanje pasa vodiča i mobilitet.
3. Pod javnim prijevozom u smislu ovoga Zakona podrazumijeva se javni prijevoz u cestovnom, željezničkom, pomorskom, zračnom te gradskom prometu.
Članak 3.
(1) Osposobljavanje slijepe osobe za kretanje sa psom vodičem i školovanje pasa vodiča i mobilitet provodi Hrvatska udruga za školovanje pasa vodiča i mobilitet.
(2) Slijepa osoba ima pravo na korištenje psa vodiča bez naknade na temelju ugovora o dodjeli psa vodiča koji slijepa osoba sklapa s Hrvatskom udrugom za školovanje pasa vodiča i mobilitet.
(3) Program i način osposobljavanja slijepe osobe za kretanje uz pomoć psa vodiča, uvjete za polaganje ispita o osposobljenosti psa vodiča i slijepe osobe, uvjete korištenja psa vodiča, obrazac i sadržaj radne iskaznice i obrazac službene evidencije, propisat će ministar rada i socijalne skrbi u roku od 60 dana od dana stupanja na snagu ovog Zakona.
II. PRAVA KORISNIKA
Članak 4.
Slijepa osoba sa psom vodičem ima pravo korištenja prijevoznih sredstava u javnom prijevozu, uključujući zadržavanje na svim prostorima koji su predviđeni za putnike.
Članak 5.
Slijepa osoba sa psom vodičem ne plaća voznu kartu za psa vodiča u prijevoznom sredstvu javnog prijevoza, bez obzira na smjer i dužinu puta, niti ulaznicu za psa za korištenje prostora i objekata koji su utvrđeni kao javna mjesta.
Članak 6.
(1) Slijepa osoba sa psom vodičem ima pravo pristupa na javna mjesta kao što su primjerice: uredi, hoteli, restorani, banke, pošte, kazališta, koncertne dvorane, športski objekti, tržnice, prodavaonice, škole, visoka učilišta i sl.
(2) Slijepa osoba sa psom vodičem ima pravo ulaska i korištenja čekaonica, zdravstvenih ustanova i ljekarna.
III. NADLEŽNOST I POSTUPAK
Članak 7.
(1) Hrvatska udruga za školovanje pasa vodiča i mobilitet obavlja poslove koji joj se kao javne ovlasti povjeravaju ovim Zakonom, odnosno za čije je obavljanje ovlaštena posebnim zakonom.
(2) Hrvatska udruga za školovanje pasa vodiča i mobilitet ima sljedeće javne ovlasti:
- donosi rješenje o pravu slijepe osobe da sa psom vodičem koristi prijevozna sredstva javnog prijevoza i ima slobodan pristup na javna mjesta
- izdaje iskaznicu kojom dokazuje da slijepa osoba ima pravo utvrđeno rješenjem iz podstavka 1. ovog stavka,
(3) Protiv rješenja iz podstavka 1. stavka 2. ovoga članka slijepa osoba ima pravo žalbe Ministarstvu rada i socijalne skrbi.
Članak 8.
(1) Odredbe članka 4. do 10. ovoga Zakona primjenjuju se na odgovarajući način i na invalide u kolicima sa psom pomagačem i na trenera sa psom vodičem u školovanju.
(2) Prava iz članka 4. do 6. ovoga Zakona imaju i slijepe osobe sa psom vodičem koje su strani državljani, a koje odgovarajućim ispravama mogu dokazati da su slijepe osobe s pravom na korištenje psa vodiča prema propisima svoje zemlje.
(3) Odgovarajućim ispravama iz stavka 2. ovoga članka smatra se radna iskaznica i međunarodna zdravstvena iskaznica.
IV. NADZOR
Članak 9.
Upravni nadzor nad ostvarivanjem javnih ovlaštenja iz članka 7. ovoga Zakona provodi Ministarstvo rada i socijalne skrbi.
V. KAZNENE ODREDBE
Članak 10.
(1) Novčanom kaznom od 5.000,00 do 20.000,00 kuna kaznit će se za prekršaj pravna osoba koja slijepoj osobi sa psom vodičem onemogući korištenje javnih mjesta, javnih prijevoznih sredstava i čekaonica zdravstvenih ustanova i ljekarna sukladno ovom Zakonu.
(2) Novčanom kaznom od 1.000,00 do 10.000,00 kuna kaznit će se za prekršaj odgovorna osoba u pravnoj osobi koja slijepoj osobi sa psom vodičem onemogući korištenje javnih mjesta, javnih prijevoznih sredstava i čekaonica zdravstvenih ustanova i ljekarna sukladno ovom Zakonu.
(3) Prijavu za pokretanje prekršajnog postupka podnosi slijepa osoba posredstvom Hrvatske udruge za školovanje pasa vodiča i mobilitet ili osobno.
VI. PRIJELAZNE I ZAVRŠNE ODREDBE
Članak 11.
Ovaj Zakon stupa na snagu osmog dana od dana objave u Narodnim novinama.
Klasa: 562-01/97-01/04
Zagreb, 25. rujna 1998.
ZASTUPNIČKI DOM
HRVATSKOG DRŽAVNOG SABORA
Predsjednik
Zastupničkog doma
Hrvatskog državnog sabora
akademik Vlatko Pavletić, v.r
Spremnost korisnika na doprinos Udruzi
Anketa ukazuje na to da je 60% korisnika aktivno sudjelovalo u provedbi programa Udruge koji nisu izravno vezani uz temeljne usluge koje im Udruga pruža. Udio aktivnih sudionika, odnosno volontera najveći je među korisnicima rehabilitacijskih i terapijskih pasa, no, nažalost, zbog malog broja korisnika nije toliko značajan za rad Udruge. Od korisnika pasa vodiča, koji su i najbrojniji među svim ispitanicima, volontiralo je čak njih 69%, dok je među korisnicima bijelog štapa udio aktivnih ispod 50%.
U prosjeku je svaki ispitanik koji je volontirao sudjelovao u dva različita tipa aktivnosti. Medijski nastupi najčešći su oblik njihova doprinosa Udruzi, s time da su u medijima od svih skupina korisnika najčešće prisutni korisnici pasa vodiča, a među korisnicima rehabilitacijskih i terapijskih pasa ovaj je oblik angažmana najzastupljeniji (8 od 11). Korisnici pasa vodiča koji su učlanjeni u Udrugu sudjeluju i u radu Skupštine. Više od polovice ispitanika s volonterskim iskustvom sudjelovalo je u edukativno-promotivnim događajima, dok je trećina na razne načine sudjelovala u prikupljanju sredstava za potrebe Udruge. Kao prepreke volontiranju ispitanici su u pojašnjenjima istakli manjak mogućnosti radi dislociranosti i osobnih obveza.
Ovi nalazi ukazuju na snažnu povezanost korisnika s Udrugom, što potvrđuju i odgovori na pitanje o spremnosti na volontiranje u budućnosti. Činjenica da namjera premašuje dosadašnju razinu volontiranja neka je vrst garancije da će se stupanj sadašnjeg volonterskog angažmana korisnika, koji prema ovoj anketi iznosi 60%, u budućnosti zadržati, ako ne i porasti. Izraženi porast interesa za volontiranje u odnosu na dosadašnji angažman primjetan je kod korisnika pasa vodiča, kojih čak 87% želi aktivno sudjelovati u radu Udruge u budućnosti.
Dok dvije trećine intervjuiranih korisnika smatra da ne postoje prepreke za suradnju s Udrugom, ostali kao glavnu prepreku ističu dislociranost, a nekolicina osobne obveze i vlastito zdravstveno stanje. U samo jednom slučaju korisnik rehabilitacijskog psa izjavio je da nema viziju suradnje s Udrugom, te da bi mu je Udruga trebala pojasniti. Može se zaključiti da bi organiziranje lokalnih klubova korisnika u onim gradovima Hrvatske u kojima živi više korisnika povećalo prilike za volontiranje barem četvrtine korisnika, posebice korisnika pasa vodiča, koji su i najmotiviraniji za bliski kontakt s Udrugom.
Što korisnici preporučuju Udruzi
Telefonska anketa i intervjui sadrže i niz vrijednih preporuka Udruzi o poboljšanju rada u budućnosti, kako bi se u većoj mjeri zadovoljile potrebe sadašnjih i budućih korisnika.
Sve tri skupine, korisnici bijelog štapa, korisnici pasa vodiča te korisnici terapijskih i rehabilitacijskih pasa, ističu potrebu za dodatnim aktivnostima namijenjenima povezivanju, učenju, i uzajamnoj potpori među korisnicima. Uz druženje, ovakvi bi susreti uključili i dodatne edukacije. Korisnici pasa vodiča preporučuju širenje opsega rada Kluba korisnika pasa vodiča, u bližoj suradnji s programom orijentacije i mobiliteta, kako bi u Udruzi zaživio model uzajamnog savjetovanja korisnika. Posebno je istaknuta važnost uključivanja mladih članova, korisnika u edukacijski dio rada Udruge, kako s javnošću, tako i izravno s novim korisnicima.
Osnutak podružnica u raznim dijelovima Hrvatske predlažu korisnici pasa vodiča te korisnici terapijskih i rehabilitacijskih pasa, radi lakšeg i bržeg kontakta sa stručnom osobom i međusobne potpore. Time bi se bolje zadovoljila i izražena potreba za što češćom prisutnošću instruktora na terenu u svrhu praćenja napretka vještina orijentacije i mobiliteta.
Među korisnicima pasa vodiča posebno je izražena želja za uključenjem u aktivnosti Udruge, od promotivnih, preko edukativnih (za javnost), do doprinosa provedbi programa orijentacije i mobiliteta. Više njih želi pomoć u pronalasku sponzora za prehranu psa i veterinarsku skrb. Također se žele uključiti u kasniju potporu budućim korisnicima. Njihovo vlastito iskustvo, posebice u samostalnom kretanju, pridonijelo bi potpori novim korisnicima u razbijanju straha i u prevladavanju drugih barijera samostalnom kretanju.
Uključivanje korisnika u program orijentacije i mobiliteta učinilo bi program inovativnijim, kao što je zamjetno iz nekoliko specifičnih prijedloga vezanih uz školovanje pasa vodiča i edukaciju korisnika. Tako je jedna korisnica predložila da se pse vodiče školuje za prepoznavanje situacija kad korisniku padne šećer u krvi, što je eventualno moguće osjetom pojačanog znojenja (psi za dijabetičare); praćenje tehnoloških postignuća u svijetu, kao što je elektronički uređaj za orijentaciju GPS prilagođen slijepim osobama; uvođenje obuke iz svakodnevnih vještina poput kuhanja i kupovine; organizacija veterinarskog predavanja u sklopu prijenosa za buduće korisnike pasa vodiča.
Među korisnicima bijelog štapa spominje se potreba za dodatnom obukom o kretanju u javnim ustanovama, poput pošte, bolnice i općinskih zgrada, što je povezano s instruktorskim kapacitetima.
Udruge koji su, prema mišljenju korisnika, premali. Uzevši u obzir raširenost nezadovoljenih potreba slijepih osoba u Hrvatskoj za povećanjem mobilnosti, pri čemu je obuka za korištenje tehnike bijelog štapa nezaobilazna, korisnici smatraju da bi jedan od prioriteta Udruge trebalo biti zapošljavanje više instruktora za tehniku bijelog štapa te povećanje broja obučenih korisnika bijelog štapa.
Roditelji djece s teškoćama u razvoju preporučuju razradu programa edukacije za roditelje, s popratnim vježbama, kako bi se povećala učinkovitost prisutnosti terapijskog psa u obitelji. Pritom bi od posebne koristi bili redoviti susreti roditelja i terapeuta te jasniji mentorski odnos između roditelja i stručnog osoblja Udruge.
Predlaže se i širenje programa terapijskog psa na djecu s kroničnim bolestima, poput karcinoma, putem periodičnih dvosatnih posjeta s osmišljenim igrama.
Nadalje, korisnici smatraju da bi Udruga trebala pojačati aktivnosti usmjerene na senzibilizaciju javnosti (naročito izvan Zagreba), jer se time stvara bolje ozračje za njihovu socijalnu integraciju. Predlaže se osmišljavanje posebne kampanje za promociju rehabilitacijskih / terapijskih pasa, kako bi se proširio krug potencijalnih korisnika. Radi utjecaja na javnu politiku spram osoba s invaliditetom te na stav državnih i lokalnih institucija, preporučuje se organizacija seminara za javne dužnosnike i službenike, od saborskih zastupnika, preko župana i gradonačelnika, do pročelnika policijskih postaja.
Na kraju, korisnici poručuju osoblju Udruge da im žele što uspješniji i brži završetak izgradnje Centra za pse vodiča i mobilitet - garanciju održivosti i kvalitete usluga koje su njima promijenile život.
ZAJEDNO
Kad si prve noći plakao za mamom,
tri mesna i dva mliječna obroka,
vadili mliječne i čekali trajne zube.
Kad si prvi put piškio u travi
u prvoj jutarnjoj šetnji na Ribnjaku,
prvi prijatelji tvoji i moji,
prva loptica i medo.
Uzbune,
testovi za psa vodiča,
tvoja škola, tvoji uspjesi u učenju,
putovanja i borba za mjesto pod suncem,
vjenčanja,
krštenja,
rođendani,
imendani,
Božić,
Nova godina.
Tebi nije važno kako izgledam,
kako se ponašam,
kako nešto ne znam ili ne mogu.
Jedino si htio da te volim,
a ti si mi vraćao dvostruko.
Ti najiskrenije, najpoštenije biće na svijetu.
Najveća moja nada u sutra.
Kad mi je bilo teško,
kad sam plakala i bila sama i nesretna,
ti si bio tu pored mene,
u mom krilu da mi pružiš utjehu,
da me razumiješ,
i uvijek, ali baš uvijek da mi se iskreno i od srca raduješ.
Vodio si me u svijet,
pokazao da život ima smisla i u nijednom trenutku
nisam bila sama.
Ti si uvijek bio tu sa mnom, u dobru i zlu.
U znak zahvalnosti Astoru (1991-1998)
Snježana Vučić
ŽIVOT NA SELU S BIJELIM ŠTAPOM
(Priča o Barici Detelić, korisnici bijelog štapa)
Vozeći se kroz Buševec, glavnom prometnicom prema Sisku, pazeći da ne udarim u koji od prometnih znakova radovi na cesti ili da ne naletim na neku rupu, razmišljala sam kako Barica ide u trgovinu, poštu ili na kavu kod susjede koristeći bijeli štap? Tražeći ulicu i kućni broj, srela sam poštara. A tko bi od njega bolje mogao znati koga tražim? Rekla sam adresu, a on je znao sve ostalo i uputio me.
Baricu sam pronašla u obiteljskoj kući u kojoj živi sa suprugom i sinom, a kći je udana. Ova vitalna 53-godišnja žena vid je počela gubiti prije dvadesetak godina. Radila je 18 godina u Hrvatskim željeznicama, a od 1991. godine je u mirovini. Na gubitak vida upozorila ju je liječnica opće prakse i kolege na poslu, jer je u hodu često udarala u predmete poput pepeljara, ormarića, vješalica i sl. Nisu joj pomagale ni naočale. Uspijevala je snalaziti se i kretati u poznatoj sredini.
Čak bi sama znala otići k susjedi na kavu tapkajući uz rub kolnika, ali postupno je u odlascima iz kuće postajala ovisna o pomoći druge osobe. Prošle godine dobila je unuka Davida i poželjela samostalno otići na drugi kraj sela da ga vidi. Dosta joj je bilo moljakanja i ovisnosti o drugima svaki put kad poželi vidjeti unuka, otići u trgovinu, na poštu ili u crkvu.
Počela je razmišljati o učenju tehnike bijelog štapa. U Udruzi slijepih Zagreb čula je za Hrvatsku udrugu za školovanja pasa vodiča i mobilitet. Uz malo nagovaranja, odlučila je: Ne želim više biti ovisna o drugima, želim sama posjećivati svog Davida!!!
Javila se u Udrugu i prošla edukaciju tehnike bijelog štapa. S oduševljenjem se prisjeća i hvali rad s našom instruktoricom Tanjom. Dok priča o tome, na licu joj se vidi sreća vraćenog samopouzdanja. Barica je vesela osoba i vrlo brzo se kreće.
Svako jutro budi se u šest sati, a u sedam već pije kavu sa susjedom. Sve kućanske poslove obavlja sama: kuha, pere, glača, usisava, loži peć, hrani guske, kokice i pajceke, a ima i dvije mačke. Vodi pravo seosko domaćinstvo, u kojem teže poslove obavljaju suprug i sin, a povremeno im pomaže i kći. Želja joj je da sama isplanira i uredi cvjetnjak.
Jako voli plesati, lijepo se obući - kako sama kaže zrihtati. Često s prijateljicama ide na izlete i bazen jer voli plivati. O zgodama i nezgodama s bazena, smijući se, dugo je pričala. Plivajući često zapne za nekoga, a taj se izviče: Pa kaj ne vidite, bute me utopili!?!
I mene je zavarao njen izgled jer se na prvi pogled ne može zaključiti da je slijepa budući da se jako dobro kreće po kući i dvorištu, bez štapa.
Čita audioknjige koje joj redovito dolaze poštom iz knjižnice Hrvatskog saveza slijepih. Cilj joj je naučiti koristiti se računalom s govornim softverom kako bi mogla voditi kućno računovodstvo. Tako bi uvijek imala uvid u financijsku situaciju, i ne bi trebala nekog moliti da joj čita izvode.
Glavnu motivaciju pronašla je u Davidu, kojeg je od najranijih dana čuvala i brinula se za njega kako bi pomogla kćeri. Danas on već hoda i igra se sa svojom bakom. Zajedno mijese tijesto, peku kolače, ali se i loptaju. Baka ga polako uči da ona ne vidi i da joj treba preciznije dodavati loptu. A on najviše voli igru s bijelim štapom pa je zamoli: Daj mi, baka, batinicu!
Povremeno Barica razmišlja o psu vodiču i o tome kako bi bilo lijepo šetati sa psom uz nasip, jer ako bi šetala s bijelim štapom, ljudi u selu bi je malo čudno gledali i, kako kaže: Mislili bi da sam poludjela.
Na kraju mogu samo zaključiti da je Barica domaćica, majka i supruga poput svih drugih, a opet posebna, po načinu na koji živi normalan život u sljepoći.
Alexandra Ljubičić
Fani je vid potpuno izgubila s 20 godina, i tada je postala ovisna o pomoći druge osobe. Završila je specijalnu školu za slijepe - srednju školu za fizioterapeuta. Na nagovor prijateljice Elli, koja se već bila koristila bijelim štapom, odlučila je naučiti tehniku bijelog štapa, koju je i savladala 1997. godine u Dubrovniku. Do tada je radila u Dubrovniku, a kretala se bez štapa jer je dobro poznavala grad. Bila je među prvim osobama iz organiziranih grupa slijepih, koje su prošle obuku za korištenje bijelog štapa u organizaciji Udruge. Na radiju je čula najavu za predavanje o psima vodičima u Udruzi slijepih Dubrovnik, na kojem se zatim zainteresirala za psa. Počela je štedjeti novac kako bi ga sama kupila. U veljači 1998.godine Udruga joj je besplatno dodijelila psa vodiča. I tako je počeo suživot s Princom.
Svi smo mi čuli za izreku - pas je čovjekov najbolji prijatelj. Da je uistinu tako, osobno sam se najbolje uvjerila. Svakom je od nas naš pas svijetlo u tami, radost u tuzi, utjeha u boli - jednom riječju, najodaniji prijatelj koji zauzvrat traži samo malo ljubavi i lijepu riječ. No meni kao i drugim korisnicima znači puno više te oči koje vode nepogrešivo upravljaju našim koracima, vode nas kroz tamu naših očiju. Uz njih nas ništa ne može ugroziti - ni gusti promet, ni užurbani prolaznici ni prepreke na ulici. Jedna od sretnika koji su imali psa, bila sam i ja. Dobila sam svog najdražeg Princa prije šest godina. Bilo je to sretno razdoblje u mom životu.
Ponosno smo koračali jedno uz drugo savladavajući prepreke na koje smo nailazili - parkirane automobile, prometne znakove, kante za smeće, spretno savladavali stepenice i sve ono što nam se nalazilo na putu. Moje je kretanje bilo samostalno i neovisno o drugim ljudima, a to mi je bilo najvažnije. Jako sam bila ponosna na svog Princa.
Nažalost, prije par mjeseci morala sam se od njega rastati.
Naime, moj se dobri Princ razbolio i pored svih veterinarskih nastojanja za njegovo ozdravljenje, morao me napustiti.
Prvo saznanje da ima tumor i da mora na operaciju za mene je bilo velik šok. U tom trenutku ništa nije moglo ublažiti moju tugu. Operacija je protekla u najboljem redu, otklonjen mu je tumor veličine jajeta na sjedalnoj kosti. Princ se brzo oporavio i naš se život vratio u rutinu posao, šetnje, igra, putovanje i sve ono što nas je vezalo u našem zajedničkom životu. Činilo se da je sve u redu, sve dok jednog dana mazeći ga nisam napipala malu kvrgu na istom mjestu. Dah mi je zastao. Znala sam, tumor se ponovo pojavio. Princ je počeo šepati, nije bilo sumnje. Kvržica koja se iz dana u dan povećavala sve je govorila. Nažalost, ubrzo sam se morala suočiti s istinom bolnom istinom da ga gubim.
Bol koju sam tada osjetila ne mogu nikome opisati. U početku svoju tugu i bol nisam skrivala, ali sam osjetila da je i mom Princu teže kada vidi da sam tužna. Smogla sam snage da svoju tugu i bol potisnem u dubinu duše i srca, da se prema njemu ponašam kao da se ništa ne događa. Htjela sam mu barem na takav način uzvratiti dio ljubavi koju mi je kroz sve te godine nesebično darivao. Kako je bolest napredovala, Princu je bilo sve lošije.
Počela sam se psihički pripremati za neizbježni rastanak. Potajno sam se nadala da će sam umrijeti, da ga neću morati uspavati. Teško je bilo donijeti odluku - da li ga uspavati pa da njegova patnja i moja bol prestanu ili pustiti da bolest ide svojim tijekom, a ja mu ne mogu pomoći. Kada sam vidjela da su njegovi bolovi nepodnošljivi i da to više nije moj mali Princ koji veselo maše repom kad ga pitam Tko će papati večeru?, već je sad tužno odbija, ne podižući glavu, skupila sam zadnje atome svoje hrabrosti i snage i odlučila.
Htjela sam da za njega uspavljivanje bude što bezbolnije i da zadnje trenutke našeg života budemo zajedno.
Došli smo u Janjinu, u našu kuću u kojoj se Princ osjećao najsretniji. Pozvala sam veterinara. Pošli smo na Princovo najdraže mjesto. Sjela sam tik do njega, a njegovu malu glavu naslonila na svoje krilo, mazeći ga cijelo vrijeme dok je veterinar obavljao svoj posao.
Stalno sam zapitkivala: to mu sad radite? Kako znate da je zaspao? Što ćete mu sad dati?...Pa sve tako dok veterinar nije rekao: Gotov je.
Sve sam to vrijeme bila hrabra, pa čak i onda kad sam pod svojom rukom osjetila kraj njegova života. Tada su potekle suze, a ja sam sebi govorila: Nisi ništa loše napravila. Samo si mu pomogla da manje pati.
Jutro je za mene bilo najteže. Kad sam se probudila, mehanički sam pružila ruku kako bih pomazila mala plišana uha i dotakla nježne šapice, a zauzvrat dobila plahi poljubac - što je bio ritual našeg buđenja. Tek kad sam naišla na prazninu, nestala je sva moja hrabrost i pretvorila se u neizrecivu tugu. Postalo mi je jasno da se moram suočiti s istinom - da mog najdražeg Princa više nema.
Teška je to spoznaja, ali postoji nada da ću dobiti drugog psa koji će mi jednako tako biti pomoć i dragi prijatelj. Hoće li zauzeti mjesto Princa u mom srcu? Vjerujem da hoće.
U želji da moj drugi pas bude zdrav i da s njim proživim više sretnih godina, razmišljam što ću mu prvo reći, kako će mi prići
Fani Antičević
(Priča o obitelji Čelap iz Rijeke)
Prije 12 godina 13-mjesečni Borna zadobio je traumu glave, koja je ključno promijenila život njemu i njegovoj obitelji. Borna je ispao iz ruku njegovateljici u karitativnim jaslicama.
Slijedile su različite dijagnozeporemećaji živčanog sustava, govorno-jezične i smetnje u komunikaciji, motoričke smetnje, problem s koncentracijom, hiperaktivnost (ADHD) i različite teškoće koje pogađaju obitelj koja se uz zdravstvene tegobe vlastitog djeteta morala suočiti i s nerazumijevanjem društva i institucija, koji bi trebali biti podrška obitelji u vremenu koje slijedi.
Živeći u Rijeci Bornini su roditelji morali više kucati na različita vrata, nego što bi to možda morali u Zagrebu. No ne odustajući i boreći se za svog sina, uspjeli su dogurati do redovne škole, u čijem posebnom odjeljenju Borna sada pohađa 7. razred. Borna je bistro dijete i njegove sposobnosti učenja ne razlikuju se od sposobnosti većine druge djece. No, nije sve išlo glatko. Borna je upao u loše društvo i često je bježao iz škole.
Sve mora dirati. Sve mora grliti. Stalno je nemiran, prigovaranja su dolazila sa svih strana. Uz nerazumijevanje, neprihvaćanje i silnu potrebu za ljubavi, slijedila je i usamljenost.
Borna je bio socijalno izoliran i nije pričao o poteškoćama u školi.
Roditelji su dugo vremena razmišljali što bi još mogli učiniti za svog sina. Čuli su za terapijske pse i odlučili kontaktirati Udrugu u Zagrebu iako su znali da će to donijeti nove obveze u obitelj koja ima i djevojčicu. Bornina mlađa sestra ima četiri godine. Prva posjeta instruktora rehabilitacijskih i terapijskih pasa iz Zagreba nije
baš prošla najbolje - Borna nije pokazivao nikakav interes za psa koji je došao u izvidnicu.
Nije je ga dirao, ni veselio se - nije bio kakav je inače. Nakon odlaska instruktora i sam se posramio na svojem ponašanju rekavši majci da mu je žao jer nije pokazao interes za psa.
Nakon nekoliko je dana stigla! Rama. Crna labradorica terapijski pas. Susret je bio drugačiji nego s izvidnicom. Rama je pas za Bornu! Između njih se odmah osjetila posebna povezanost. Došao je netko tko će ga bezuvjetno voljeti, tko će mu se uvijek veseliti i neće se obazirati na teškoće koje Borna ima.
Borna je prestao bježati iz škole jer se što prije želi vratiti kući, u dvorište u kojem su on i Rama gospodari svijeta ispunjenog ljubavlju, igrom i veseljem. Često im se pridruži i Bornina mlađa sestra, pa ponekad izbije i neka mala svađa iz koje se Rama sama isključi, ne obazirući se previše na njihovu ciku i viku.
Iako je zaposlena, majka je preuzela obvezu njege i hranjenja Rame, što joj čini zadovoljstvo. U trenucima šetnje s Ramom i ona se osjeća pomalo slobodno i opušteno.
Svaki član obitelji pronašao je svoje vrijeme s Ramom, u kojem na trenutak zaboravi teškoće i probleme svakodnevice.
U susjedstvu svi znaju i prepoznaju Ramu, upoznali su je i u Borninoj školi. Različite su reakcije i komentari prijatelja, susjeda, učitelja ili običnih prolaznika. Neki misle da je to običan hir Bornine mame koja pokušava djetetu pružiti sve što može (pa i više od toga), a neki pak prepoznaju vrijednost Rame u životu Borne kao djeteta koje će nažalost uvijek biti stigmatizirano od društvaA svatko od nas neka u susretu s terapijskim psom kao što je Rama sam prosudi kolika je uistinu njegova vrijednost.
Alexandra Ljubičić
|
|
