socijalizacija
Socijalizacijske obitelji
volontersko blago Udruge
Dobar kućni odgoj, poznavanje raznolikih javnih prostora, otvorenost prema ljudima i novim situacijama, dobra koncentracija, vedar karakter i komunikativnost - sve su to poželjne značajke kandidata za karijeru uspješnog psa vodiča, rehabilitacijskog ili terapijskog psa. Njihovo je odrastanje pak potpuno nezamislivo bez brige, ljubavi i poticajnog okruženja za učenje koje štencima, odnosno mladim psima, tijekom godine dana udomljivanja pružaju obitelji za socijalizaciju. Stoga su upravo članovi 104 socijalizacijske obitelji koje su dosad otvorile svoje domove psima (kako budućim vodičima slijepih, tako i budućim terapijskim i rehabilitacijskim psima), najveće volontersko blago Hrvatske udruge za školovanje pasa vodiča i mobilitet. Posebno je dojmljiva njihova spremnost da se nakon intenzivnog suživota sa psima od njih i rastanu:
Najviše volim kad osjetim da se ljudi trude, kad vidim njihovu požrtvovnost da ostvare cilj, kad im je istinski stalo da taj pas prođe ispit... tada se i oni i ja osjećamo korisno i ispunjeno, koliko god to bilo emotivno i teško. Njihova spremnost na žrtvu i rastanak, pogotovo kad to za Udrugu naprave i drugi i treći put, kad humanitarna crta prevagne nad vlastitom boli i vezanošću za psa - to je najbolje kod tih ljudi, naših socijalizacijskih obitelji.
Darko Petreski, voditelj
programa socijalizacije pasa
Pronalazak obitelji koje su spremne udomiti pse predstavlja jedan od najvažnijih razloga za edukativno-promotivne aktivnosti Udruge. Nakon prvog, (najčešće) telefonskog kontakta, voditelj programa socijalizacije posjećuje obitelj radi procjene realnih mogućnosti udomljavanja psa i dogovora o suradnji. Tijekom socijalizacije Udruga snosi sve troškove prehrane i veterinarske skrbi o psu, a njen uspjeh uvelike ovisi o kvaliteti suradnje između obitelji i voditelja programa socijalizacije, koji je na raspolaganju za savjete o brizi i kućnom odgoju psa:
Meni je važno uspostaviti što prisniji odnos s obiteljima; želim ih ohrabriti da se opuste i ne boje pogrešaka. U ovom trenutku radim s 27 obitelji, svaka ima 3-4 člana - to je puno ljudi s kojima trebam komunicirati, svatko od njih je drugačiji, svatko ima druge probleme i pitanja, sa svakim treba na određeni način razgovarati i pronaći put. To mi je na početku bio velik izazov, i trudio sam se i sam naučiti kako najbolje pristupiti našim obiteljima. Ključno je da mi ljudi vjeruju i da možemo zajedno učiti o posebnostima svakog psa. Uvjeren sam da uspjeh socijalizacije leži u shvaćanju svakog psa kao jedinstvenog bića s vlastitim mentalnim i emotivnim životom. Sjajno je vidjeti koliko svaka obitelj u samo godinu dana socijalizacije nauči o psima, i kako prepoznaju razlike između alarmantnih situacija i onih uobičajenih.
Darko Petreski, voditelj
programa socijalizacije pasa
Uloga je voditelja programa socijalizacije pomoći obiteljima da upoznaju psihologiju pasa, što je dragocjeno za pravovremenu procjenu psećeg temperamenta, mogućih strahova ili frustracija, ali i eventualnih zdravstvenih poteškoća, dok se takvi problemi još mogu riješiti i psa pripremiti za buduću radnu ulogu. Udruzi je posebno stalo da se obitelji upoznaju i s potrebama slijepih osoba te s bitnim karakteristikama pasa vodiča, terapijskih i rehabilitacijskih pasa. Time korisnici, stručno osoblje Udruge i obitelji za socijalizaciju tvore suradnički trokut na kojem počiva kvaliteta uzgoja, školovanja i usluga pasa pomagača.
Tijekom ljeta 2005. provedena je telefonska anketa među predstavnicima obitelji za socijalizaciju, koja je uključila pitanja o zadovoljstvu dosadašnjom suradnjom s Udrugom, o utjecaju iskustva udomljavanja pasa na kvalitetu života socijalizatora te o njihovoj spremnosti na buduću suradnju s Udrugom. Preporuke ispitanika poslužit će za poboljšanje programa socijalizacije.
Predstavnici socijalizacijskih obitelji uglavnom su ljudi srednjih godina. U dobnoj ih je skupini od 38 do 57 godina 57%, a mladih, od 18 do 37 godina, jedna je trećina. Broj socijalizacijskih obitelji naglo se smanjuje u dobnoj skupini od 58 do 67 godina. Tek je svaki jedanaesti predstavnik socijalizacijske obitelji iz te dobne skupine, dok starijih od 67 godina nema. Može se zaključiti da se na socijalizaciju pretežno odlučuju osobe mlađe i srednje dobi, i to radno aktivne, koje se mogu brinuti za psa. Zanimljivo je da je obrazovna struktura predstavnika socijalizacijskih obitelji značajno iznad hrvatskog prosjeka, budući da ih čak 40,8% ima ili će uskoro steći više ili visoko obrazovanje, pri čemu se ističe podatak da ih čak 8,5% ima završen poslijediplomski studij. Malo više od polovice ispitanika učlanjeno je u Hrvatsku udrugu za školovanje pasa vodiča i mobilitet, dok je u neku udrugu učlanjena jedna trećina ispitanika iz socijalizacijskih obitelji (od toga samo njih dvoje u više njih). Zamjetno je da za dvije trećine ispitanika suradnja s Hrvatskom udrugom za školovanje pasa vodiča i mobilitet predstavlja primarni i bliži kontakt s udrugama općenito.
Četrdeset sedam obitelji, čiji su predstavnici sudjelovali u ovom ispitivanju, udomilo je ukupno 87 pasa. Najviše njih (26 obitelji) udomilo je jednog psa, jedanaest ih je udomilo dva, pet tri psa, po dvije obitelji udomile su četiri, odnosno pet pasa, a jedna je obitelj udomila čak šest pasa. Zanimljivo je da ova anketa pokazuje kako je najčešća motivacija za udomljavanje pasa Udruge ipak humani poriv koji kao jedini motiv ističe 18 ispitanika (odnosno 40%) od ukupno 44 koliko ih je odgovorilo na ovo pitanje, dok još njih 12 ističe kombinaciju želje za pomoći slijepim osobama i ljubavi prema psima, što ukupno čini čak 68% odgovora. Možemo zaključiti da je solidarnost sa slijepim osobama i osobama s invaliditetom naglašeno prisutna među ispitanicima. Ta dominantna motivacija (humani poriv) može imati pozitivan utjecaj na što dosljednije provođenje uputa voditelja programa socijalizacije s ciljem što pravilnijeg odgajanja psa za buduću pomagačku ulogu, te u trenucima neminovnog razdvajanja od psa, kada će taj motiv pomoći da se rastanak lakše prebrodi. Drugi po redu motiv jest udovoljavanje želji djece za psom u obitelji, što je istaklo 8 od 44 ispitanika, odnosno 18%. Isključiva želja za psom prisutna je kod 6 od 44 ispitanika, tj. kod njih 13%.
Predstavnici ovih 47 socijalizacijskih obitelji dominantno su zadovoljni suradnjom s Udrugom tijekom boravka psa vodiča u njihovoj obitelji. Naime, njih čak 46,6% potpuno je zadovoljno suradnjom, 36,2% većinom je zadovoljno, a 14,9% djelomično je zadovoljno. Dakle, u nekom stupnju suradnjom je zadovoljno 97,7% ispitanika. Većinom je nezadovoljan samo jedan ispitanik (2,1%), dok potpuno nezadovoljnih nema. Kao razlozi za zadovoljstvo navode se kvalitetna skrb o psima koju pruža Udruga, ljubaznost i stručnost osoblja te otvorenost za komunikaciju. Glavni je izvor nezadovoljstva preopterećenost voditelja programa socijalizacije i cijelog osoblja, što se manifestira povremenim kašnjenjem s odgovorima te nedovoljnom učestalošću susreta.
Odgovori iz ankete sadrže i vrlo korisne podatke koje će Udruga moći iskoristiti za unapređivanje kvalitete suradnje s obiteljima za socijalizaciju. Sugerira se angažiranje još jednog suradnika za socijalizaciju, što bi omogućilo i češću komunikaciju s obiteljima; nadalje predlaže se izdavanje specijaliziranog priručnika za socijalizacijske obitelji, kao i organiziranje edukacije i češćih susreta socijalizatora u svrhu razmjene iskustava. Socijalizatori također preporučuju Udruzi još snažniji izlazak u javnost radi što kvalitetnije senzibilizacije društva za potrebe slijepih osoba i ulogu pasa vodiča. Opći je zaključak da obitelji za socijalizaciju žele i trebaju još češći i sadržajniji kontakt s Udrugom.
Osim suradnjom s Udrugom, predstavnici socijalizacijskih obitelji zadovoljni su i utjecajem psa na kvalitetu njihova života. Taj je utjecaj pozitivnim ocijenilo nešto više od četiri petine ispitanika, neutralnim nešto manje od jedne petine ispitanika, dok ga nitko nije ocijenio negativnim. Utjecaji Udruge na socijalizacijsku obitelj su raznoliki i višestruki. Njih nešto više od 30% uživalo je sa psom kojeg su udomili, a nešto više od jedne petine mnogo je naučilo o psima i njihovu treningu. Nije zanemariv ni udio onih koji su mnogo naučili o životu i potrebama slijepih osoba (21,7%).
Posebno je izražen pozitivan utjecaj udomljavanja psa na kvalitetu obiteljskog života, što kao odgovor na otvoreno pitanje navodi čak 51% ispitanika - briga za psa pozitivno je djelovala na povećanje odgovornosti unutar obitelji, članovi obitelji su se čvršće povezali i zbližili, počeli kvalitetnije komunicirati te uživati u zajedništvu i druženju sa psom. Pritom se u još 21% odgovora naglašava aktiviranje pojedinih članova obitelji, posebice djece i starijih osoba, kao i ukupno obogaćenje društvenog života obitelji češćim izlascima i druženjem s novim ljudima, uključujući i članove Udruge. U 12% odgovora ističe se duhovna i emotivna ispunjenost uslijed osjećaja pomoći budućim korisnicima pasa vodiča ili pak radosti življenja sa psom u obitelji
Nešto su niži postoci onih koji bi preporučili prijateljima ili poznanicima suradnju s Udrugom na socijalizaciji psa: nešto manje od dvije trećine (65,9%) suradnju bi preporučilo, a njih 34,1% suradnju ne bi preporučilo, i to stoga što smatraju da briga za psa nakon koje slijedi bolan rastanak zahtijeva veliku emocionalnu stabilnost i odgovornost.
Otprilike jedna petina (21,2%) ispitanika surađuje s Udrugom tijekom boravka psa u obitelji, a kasnije ne. Njih nešto manje od dvije petine (38,3%) rijetko surađuje s Udrugom, a nešto više od jedne trećine (36,2%) često surađuje. Dva su ispitanika (4,3%) izjavila da s Udrugom surađuju po potrebi. Važno je istaknuti dodatni volonterski rad čak 35% predstavnika socijalizacijskih obitelji obuhvaćenih anketom koji se uključuju u edukativno-promotivne aktivnosti Udruge. Čak 84,7% ispitanih predstavnika socijalizacijskih obitelji namjerava i ubuduće aktivno pridonositi radu Udruge na razne načine, kao što je i već spomenuto uključivanje u edukativno-promotivne događaje. Njih 17,5% namjerava udomiti još jednog psa ili volontirati u Udruzi ako ih Udruga pozove. Samo jedan ispitanik ne namjerava ubuduće surađivati s Udrugom, i to zato što nema uvjeta. Anketa je tako potvrdila iznimnu vrijednost volonterskog doprinosa socijalizacijskih obitelji uspjehu Hrvatske udruge za školovanje pasa vodiča i mobilitet u posljednjih petnaest godina.
Bez volontera nas jednostavno ne bi bilo. Jedan od rijetkih financijskih pokazatelja volonterskog doprinosa jest procjena koju je pripremila krajem 1996. godine, povodom pete obljetnice našeg rada, Sonja Dilber, stručnjakinja za marketing. Njena je analiza pokazala da je tijekom tih ratnih godina doprinos volontera kroz različite programe iznosio oko 225 000 DEM. Isto tako, američki tim koji je istraživao programe pasa pomagača u različitim djelatnostima u Hrvatskoj, od otkrivanja mina, preko policijskih pasa do naših pasa vodiča, izračunao je da bi minimalna mjesečna naknada za volonterski rad jedne naše socijalizacijske obitelji iznosila 135 eura. Pa sad zamislimo koliko je to novca godišnje ako uzmemo u obzir da prosječno imamo 30 socijalizacijskih obitelji! A naše obitelji ne primaju nikakvu naknadu za ovaj neprocjenjivo vrijedan posao.
Mira Katalenić
Socijalizacijskoj obitelji Begonja jako sam zahvalan. Ti su ljudi za mene odgojili najšarmantnijeg psa vodiča - Chipa - koji mi neizmjerno puno znači i na kojeg sam vrlo ponosan. Sigurno su i oni na njega ponosni... na to što mi puno pomaže. Prvi kontakt s obitelji Begonja imao sam pred kraj prijenosa u Lučkom. Chip je bio presretan, no meni nije bilo svejedno jer sam znao koliko im taj pas znači. Ali oni su bili spremni na razdvajanje. Poslije smo se vidjeli još nekoliko puta u Splitu, kada su išli na more. Kako je Chip svaki put prilikom rastanka s njima bio pomalo tužan, odlučili smo napraviti malu pauzu s posjetima, ali planiramo i dalje biti u kontaktu. Puno hvala gospođi Maji, gospodinu Željku i Katarini!
Damir Smajo
PRIČA O BO I BARTU
Sad je studeni 2005., a sve je počelo 22. veljače 2002. godine kad je Hrvoje na socijalizaciju uzeo bijelu labradoricu Bo. Obavijestio me o tome e-mailom u kojem je bila i fotografija odebljeg šteneta koje je spavalo snom pravednika nakon što je pojelo nešto duplo veće od sebe. Preslatko!
Priznajem da se, koliko god da sam podržavala ideju o uzimanju psa na socijalizaciju smatrajući to izuzetno plemenitim, sama vjerojatno nikad ne bih odlučila na nešto slično. Ne samo zato što je u ono doba to bilo nemoguće budući da sam imala dva ogromna psa (Marsa i Thora), već stoga što me u cijeloj priči uvijek brinulo ono legendarno i vječno pitanje - kako bih se ja jednog dana mogla odvojiti od psa kojeg sam othranila i odgojila? Čak sam i Hrvoju rekla da mislim da mu to baš nije pametno.
Bo je bila prekrasno i prepametno štene, i zapravo je zeznula sve pse koji su kasnije kod nas bili na socijalizaciji jer je postala etalon. Dio vremena Bo je provodila kod nas, a dio kod Hrvojevih. Kad je došlo vrijeme za njeno školovanje, ja sam bila neutješna. Naplakala sam se kao nikad. I rekla sam - nikad više!
Za vrijeme školovanja te generacije pasa, vikendom je k nama, osim Bo, dolazio i Bart jer ga njegova obitelj više nije mogla uzimati. Moj ga je Mars (jer Thor je u međuvremenu uginuo) prihvatio kao da ga oduvijek zna. Jednom je prilikom tako kod nas na vikend došao samo Bart, dok je Bo otišla Hrvojevima. Zoran mi ga je dovezao, a Mars i ja smo ga dočekali na parku u našem kvartu. Naravno da sam osim psa dobila i zdjelicu, vrećicu s hranom, nekakve vitamine uglavnom sve ono što čovjeku hoće ispadati iz ruku, a pogotovo kad uz to ima i dva psa na povodnicima. Srećom, psi su bili poslušni pa sam ih pustila. Međutim, Bart mi je bio nekako čudan. Nisam točno mogla definirati o čemu se radi, ali recimo da je bio tvrd na ušima, zvjerao je u okolo, zapikavao nos u travu - sve ono što inače nije radio. Stavila sam ga za svaki slučaj na povodnik jer ipak smo u gradu, a kolnik je relativno blizu. Nakon što smo došli kući, psi su pozaspali.
Popodne sam im dala jesti. Bart se, potpuno neuobičajeno za njega, nešto premišljao nad zdjelicom. Ne sjećam se više što me ponukalo da mu zavirim u ralje, ali dobro je što sam to učinila. Pas je u gornjoj čeljusti, zaglavljeno između desnih i lijevih kutnjaka, nešto imao. Ne razmišljajući previše, ugurala sam mu ruku u usta i izvadila nekakav štapić ispod kojeg je sve bilo zagnojeno. Istog trenutka krv je počela teći na sve strane. Kao što je logično da kruh s pekmezom uvijek padne na namazanu stranu, tako je logično i da je Hrvoje upravo tog dana bio na putu. Javila sam mu telefonom što se dešava i, sva u panici, uzela Barta, ugurala ga u tramvaj te otišla veterinaru. Krv je u međuvremenu stala (premda je rana bila ogromna i duboka). U ambulanti je Bart dobio nekoliko injekcija i zapravo je sve dobro prošlo. Kući smo se vraćali pješice, da se malo opustimo nakon sve te panike. Već smo bili nadomak kuće, kad je zazvonio moj mobilni telefon. Hrvoje. Pita me kako je pas. Ja kažem da je sad dobro i da se vraćamo kući. A on meni kaže: Drago mi je da je psu bolje, ali moram ti reći da to nije Bart, nego Bram! To je bio onaj trenutak u kakvom se obično kaže da je netko ostao bez teksta, međutim, meni ga nikad ne nedostaje pa tako ni tom prilikom. Pa kako? Pa zašto? Tko je skužio? Kako Zoran nije primijetio? Sto pitanja. Uglavnom, na kraju je ispalo da su se na neku foru Zoranu pomiješali psi, a ja sam, premda mi je nešto u vezi s Bartom bilo čudno, ipak bila sklona vjerovati njegovoj procjeni, tj. vjerovala sam da čovjek zna kojeg mi je psa dao. Gdje je za to vrijeme bio pravi Bart? Naravno, kod Bramovih socijalizatora, kod gospođe Leppee. Koja je, sva oduševljena, nazvala Darka i rekla mu da je fantastičan uspjeh koji su instruktori postigli u ovih zadnjih tjedan dana jer je Bram napokon počeo pristojno hodati na povodniku. Čak ni njen zlatni retriver Cedar nije reagirao na to što su mu kući doveli krivog psa. Čim sam došla do telefona, nazvala sam gđu Leppee i dogovorila razmjenu pasa. Našli smo se na mojem parkiću, Bram se razveselio svojim socijalizatorima, oni njemu (premda je bilo malo tuge kad su shvatili da Bram ipak još ne hoda pristojno kako bi trebao), Bart se razveselio meni i Marsu, mi njemu
Za vrijeme školovanja Bo i Barta uginuo je moj Mars. Kako ja nisam sposobna živjeti bez psa, ubrzo smo kući dovukli Grua, malog i histeričnog njemačkog ovčara. Onako kako je Mars nekad bdio nad malom Bo i Bartom, sad je Bart bdio nad Gruom. Gru ga je gnjavio, jahao po njemu, grizao ga za uši, a Bart je trpio. (Bo je, pak, to sve riješila po kratkom postupku i odmah dala do znanja da ne dopušta da joj jedno neodgojeno štene skače po glavi.) Gru je vrlo brzo zaključio da je labrador. Nismo ga ni pokušavali razuvjeriti jer dječju maštu i kreativnost ne treba gušiti, ne? Nepogrešivo prepoznaje pse vodiče, čim vidi ormu na psu pomahnita od sreće.
U međuvremenu su Bo i Bart završili školovanje. Ona je imala problema s nogom pa nikad nije ni počela raditi, nego je vraćena Hrvojevima. A Barta smo izgubili iz vidokruga, sve dok ga Gru nije slučajno pronašao. Malo smo se u to doba bili povukli iz života Udruge. Trebalo je odgojiti Grua, posvetiti mu vremena, napraviti od njega psa koji više neće biti histeričan. Ipak je on njemački ovčar (premda sam za sebe to nikad ne bi rekao) i nismo si smjeli dopustiti pogreške. Uspjelo je. Mislim da je danas (relativno, ha-ha) normalan pas.
Kad je Gru imao negdje godinu dana (u proljeće 2004.) prolazili smo jednim parkićem po kojem se obično ne šećemo. Odjednom se, prije nego što smo stigli reagirati, zaletio prema nečemu, tj. nekomu. Kad smo vidjeli da trči prema psu, i to vodiču, nismo ga više stigli zaustaviti. Psa je vodila jedna djevojka u pratnji mladića. Psi su, ugledavši se, naprosto pošašavili. Čim smo dotrčali do tih ljudi, ispričali smo se i pokušali objasniti da je naš Gru u duši labrador jer da je proveo velik dio života upravo s njima. U jednom nam se trenutku učinilo da smo čuli djevojku kako se obraća psu s: Bart! I tu je počelo naše druženje s Kristinom i Goranom, a nastavilo se naše druženje Bartom. Dapače, ispalo je da smo susjedi pa se sad često nalazimo na jednoj lijepoj livadi gdje se psi igraju do mile volje. To kako se Gru i Bart vole priča je za sebe.
To je vjerojatno bio ključni moment za nastavak Hrvojevog i mog volontiranja u Udruzi. Ja sam stvarno, nakon što je Bo otišla u Lučko na školovanje, rekla - nikad više. Međutim, kad sam vidjela Kristinu i Barta kako sigurno hodaju ulicom, kad sam vidjela koliko Bart Kristini znači (u svakom smislu), koliko Bart voli svoju Kristinu, rekla sam da možda ipak vrijedi taj naš trud, a što se tiče tuge nakon odlaska psa, možda je to ipak manje upečatljiv osjećaj u odnosu na osjećaj sreće koji čovjeka ispuni kad gleda jedan ovakav par poput Kiki i Barta.
Nakon pauze od nekih godinu dana, čim je Gru stasao, opet smo se odlučili staviti Udruzi na raspolaganje. Ujesen 2004. uzeli smo na socijalizaciju tromjesečnu bijelu labradoricu Vilu. Ni približno poslušnu i dobru kao Bo, ali slatku, debelu, s viškom kože, s naborom na čelu i izuzetno pametnu.
U travnju 2005. zazvonio je telefon. Bio je to Darko. Udruga je nakon dugo vremena odlučila školovati upravo nijemca, pa traže socijalizatore koji imaju iskustva s tim psima. Iako nam je u glavama odmah zazvonilo na uzbunu, jer to je puno posla, taman smo bili podigli Grua, imali smo još malu Vilu, a trećeg psa u stanu, i k tome štene, sigurno nije lako imati, ipak smo bili upecani. K nama je došlo tromjesečna Lala, čupava njemačka ovčarka. Dva smo mjeseca živjeli s tri psa, sve dok jedan od pasa koji je bio na socijalizaciji kod Hrvojevih nije otišao u Lučko. Kako je nama postajalo sve teže s dva šteneta u pubertetu, a kod njih se otvorilo slobodno mjesto Vilu smo (kao prilagodljiviju) dali njima. Uostalom, ona je često bila tamo i smatrala je i njihovu kuću svojom. Vila je prije mjesec dana otišla na školovanje. Mislimo da se dobro prilagodila (barem se tako tješimo) jer njoj je glavno da ima društvo ljude, pse uopće nije bitno, glavno da je akcija, a toga u Lučkom ne manjka. Lala sad ima 10 mjeseci i ja se nadam da će što dulje ostati kod nas (ipak njemački ovčari sazrijevaju nešto kasnije). Obožava Grua. (Čak bi rekao čovjek da je muškobanjasta, jer ipak je odgaja jedan muškarac.)
Dogodovština, što smiješnih, što tužnih (kojih je ipak manje), ima bezbroj. Premda neki od njih više nisu kod nas, a neki će jednog dana otići, ipak su svi oni i dalje na neki način naši psi. Svaki od njih kriv je za neku zgodu, svaki od njih kriv je za neki ugao tepiha, za neki stolac, za neko piškenje po parketu. Ali to valjda tako mora biti. Sa psima definitivno nije lako. Dapače, ponekad je izuzetno teško (i psihički i fizički). Ponekad bismo najradije odustali. I premda smo svjesni da dajemo maksimum, i premda je Darko svjestan da dajemo maksimum, svejedno se znamo pokolebati (premda na kraju, hvala nebesima, ipak prevlada razum) kad vidimo štene koje on baš nema gdje smjestiti, a već ima tri mjeseca, zove se Glen i nikad nije imao nikog svog. (Bože, taj bi Egipćanima prodao piramide ili Eskimima led!)
Ipak, koliko god nam bilo teško, koliko se god puta pitamo je li to što radimo normalno, koliko god puta plačemo kad psi odlaze, svaki put kad vidimo Kristinu i Barta kako veselo hodaju ulicom, prelaze raskrižja, zaobilaze stupove i ljude, svaki put kad Bart i Gru veselo trče livadom, love leptire i natežu granu, znamo da činimo nešto korisno, što će barem malo nekom čovjeku olakšati život. I drago nam je što možemo pomoći. (Pa ako vam treba gurati ormare ili štogod slično.
Alisa Kich
|
|
