ŽIVOT I SVAKODNEVNICA KORISNIKA

Povratkom korisnika sa svojim psom vodičem u životnu sredinu, svaka se od tih osoba nađe u novoj, do tada nepoznatoj situaciji.
Sloboda i neovisnost,pripadnost novom živom biću često nisu shvaćeni i prepoznati od drugih. Članovi obitelji opterećeni dotadašnjim osjećajem straha i strepnje nesvjesno sputavaju i ograničavaju svog člana. Osim toga, korisnici pasa vodiča izloženi su pitanjima, čuđenju, ponekad i neprihvatljivim komentarima koji proizlaze iz neznanja od drugih sugrađana.

Sve su to okolnosti koje u čovjeku stvaraju emocionalni kaos, bezbroj pitanja bez suvislog odgovora i potrebu da za sebe i svog psa nađu malo mjesta pod suncem.
No, u toj je fazi iznimno važno podijeliti iskustva sa drugim korisnicima pasa vodiča, koji imaju višegodišnje iskustvo sa svojim psom vodičem. Upravo ta razmjena iskustava među jednakima – peerconsseling, najdjelotvorniji je i najdragocjeniji oblik međusobne pomoći i podrške. Udruga u toj fazi nastoji pružiti podršku, kako bi ove moguće negativne efekte minimalizirali.

Posebno je važno da se u toj fazi korisnik dobro nosi sa svim novostima, jer to predstavlja stvarni temelj za njegovu buduću bolju socijalnu uključenost u zajednici.
Sa druge strane, važno je da obitelj komunicira također sa drugim korisnicima, kako bi brže i lakše prebrodila svoje strahove i ograničenja što ih nesvjesno nameće svom članu.

Upravo pozitivni primjeri iz života D. Smaje, koji nosi cjelovitu svakodnevnu brigu o školskim obvezama djece i drugih obveza u domaćinstvu, N. Švarc 83-godišnje starice koja sama živi sa svojim psom vodičem, vrlo aktivnog M. Nađa koji svakodnevno održava biološku i zoološku ravnotežu u svojoj šumi zahvaljujući upravo mobilnosti koju mu omogućuje Bela, brojnih studenata koji se u zagrebačkoj vrevi uspješno nose sa svim fakultetskim obvezama – dovoljno ilustrativno govore o tome da je mobilnost temeljna pretpostavka za bilo koji drugi uspješan korak u životu.
Ovakvih bismo sličnih primjera mogli nabrajati u nedogled među 90-tak dosadašnjih korisnika pasa vodiča, jer svaka je životna priča na svoj način posebna.
U nadi da će ove informacije potaknuti one koji još uvijek razmišljaju je li briga o psu vodiču teška i prevelika za ono što će im pružiti, sigurno dijelimo iskustva svih onih koji imaju pse vodiče da našim psima nikada ne možemo pružiti niti mali djelić u odnosu na to što oni čine za nas.
Činjenica da je kretanje užitak, a ne umor i strah neusporediva je s bilo kojim drugim osjećajem. Uz to, sa psom čovjek nikada nije sam, a u ovom vremenu iznimno velike otuđenosti, ni to nije zanemarivo.
U pravilu je pozitivan odnos svih sugrađana prema korisnicima sa psima vodičima, za razliku od još uvijek rezerviranog i predrasudama opterećenog odnosa prema slijepim osobama koje koriste bijeli štap. Gotovo su svi korisnici pasa vodiča jednoglasni u ocjeni da im je uz psa vodiča vraćeno dostojanstvo čovjeka kojeg se poštuje, a ne sažalijeva.
Najilustrativnije tome svjedoči mišljenje g. J. Stepića diplomiranog veterinara iz Stona.
Rekao je: „Dok sam vidio i radio svi su me pozdravljali sa  - dobar dan gospon doktor. Kada sam oslijepio izbjegavali su me i nisu mi željeli čak niti reći dobar dan, a nisu bili svjesni da ih čujem. Sada, otkad imam Brama, pozdravljaju me – gospon Joso, dobar dan.“

Za bolji položaj korisnika pasa vodiča u zajednici, iznimnu vrijednost ima djelovanje Kluba korisnika pasa vodiča. Ta skupina koja ima zajedničke interese, potrebe i način rješavanja mogućih problema važan je organizacijski oblik za kvalitetniji život svakog  korisnika psa vodiča.