što smo radili od 1990. do 2005. godine

Od ideje do osnutka

Hrvatsku udrugu za školovanje pasa vodiča i mobilitet osnovala je 8. prosinca 1990. godine skupina entuzijasta spremnih da se upuste u dugoročan, pionirski pothvat pružanja potpuno nove prilike slijepim i visoko slabovidnim osobama - prilike da uz potporu vrhunski odškolovanih pasa vodiča prošire svoje mogućnosti samostalnog kretanja, učvrste svoje samopouzdanje i unaprijede kvalitetu življenja. Iako se čini da su profesionalna i aktivistička iskustva osnivača Udruge vrlo različita, očito je da ih je povezala ljubav prema psima, kao i posvećenost pravu na samostalnost i dostojanstven život slijepih i visoko slabovidnih osoba. Upravo je njegovanje spone između psa i čovjeka bila osnova djelovanja Udruge tijekom proteklih petnaest godina, kao i izvorište motivacije više stotina volontera bez čije volje i ljubavi Udruga ne bi mogla izrasti u danas najiskusniju, jedinstvenu organizaciju za školovanje pasa vodiča i mobilitet u nas.

Kao što to obično biva s građanskim inicijativama, i registracija Udruge bila je manifestacija već postojećih, višegodišnjih ideja, težnji i ranije prepoznatih zajedničkih interesa različitih ljudi te hrabrosti pojedinaca da se učini odlučan korak prema preuzimanju odgovornosti za ostvarenje u javnosti prepoznatljivih rezultata.

Tako se osnutak Udruge nadovezuje na desetljeće eksperimentiranja s obukom pasa vodiča, koje su provodili entuzijasti okupljeni oko Udruge slijepih Zagreb, gdje su se godinama neformalno sastajali s namjerom oživljavanja obuke pasa vodiča iz 1983. godine. Tada je, naime, Branko Modlic u suradnji s Nestorom Krsnikom, inspiriran programom koji je upoznao u Pragu, uspio obučiti tri njemačka ovčara za ulogu pasa vodiča. Ovu su obuku organizirali Savez slijepih Hrvatske i Republički SUP koji je već provodio obuku pasa za svoje potrebe. Kao što se uskoro pokazalo, razumljiv manjak znanja i iskustva o mobilitetu slijepih i visokoslabovidnih osoba rezultirao je nesretnim prekidom ovog smjelog projekta nakon što su se treneri suočili s problemom zadržavanja pasa u obiteljima. Od tri obučena psa, dva su ipak uspjela odraditi svoj punu karijeru Ciklon kod Slavka Kovača u Zagrebu i Vran kod Ivana Butorca u Rijeci no obuka novih pasa i korisnika zamrla je.

Uz postojanje grupe entuzijasta, na osnutak Udruge utjecala je, prema sjećanju predsjednice Udruge Mire Katalenić, i opća klima promjene i mogućnosti novog početka koja je vladala 1990. godine, u doba stvaranja demokratskog, pluralističkog političkog sustava u Hrvatskoj. Ipak, možda presudan faktor bila je spremnost Mire Katalenić, samostalne, zaposlene slijepe žene, da se upusti u avanturu osnutka nove organizacije kako bi dugoročno sebi i drugim slijepim osobama osigurala sigurno samostalno kretanje.

Mirin organizacijski dar, poznavanje potreba slijepih osoba i prodornost u komunikaciji upotpunili su znanja i iskustva inicijalne grupe koja je većinom okupljala veterinarske stručnjake i ljubitelje pasa. Ovim sretnim spojem napokon je operacionalizirana dugogodišnja ideja o uspostavi trajnog programa za školovanje pasa vodiča i mobilitet:

Nazvala sam našu tadašnju socijalnu radnicu u Udruzi slijepih Zagreb Vilmu Bilopavlović nakon što sam pala u rupetinu pred Gradskim poglavarstvom, i priopćila joj da bih željela psa vodiča. Ona mi je rekla kako je za istu stvar zainteresirano više osoba, da sam ja trenutno dvanaesta na listi te da se mogu doći vidjeti s tim ljudima, koji su se sastajali u Udruzi slijepih. Sjećam se da su se sastanci održavali srijedom. I tako sam ja bila došla sa svojim sinovima, a potrefilo se da smo u dizalu bili zajedno s Nestorom Krsnikom i Brankom Modlicom. Oni su mislili da sam ja dovela dijete, a ne da je dijete dovelo mene Mi smo tada kao grupa samo znali da želimo osnovati udrugu. Ono zbog čega sam ja bila u prednosti bilo je moje poznavanje organizacijskog ustroja i to što sam znala što u kojem trenutku treba raditi da bi to dalo rezultate. Drugo što mi je bilo jasnije no ostalima bila je činjenica da to ne možemo ostvariti preko noći.

Mira Katalenić

Priprema osnutka Hrvatskog društva za uzgoj i školovanje pasa vodiča i mobilitet, kako je glasilo izvorno ime udruge, trajala je šest mjeseci, pred sam početak rata, prisjeća se Mira Katalenić:

Od 13 lipnja, kada je bio formiran Osnivački odbor, pa do 8. prosinaca, kada je održana Osnivačka skupština, mi smo proveli operativne poslove, izradili Statut, pripremili skupštinu i sve dogovorili. Na Osnivačkoj skupštini bilo je 33 ljudi, od kojih su neki bili neposredno zainteresirani sudionici, a neki su došli samo kao podrška. Mislim da je desetak ljudi bilo iz Hrvatskog kinološkog saveza koji je podržavao našu ideju, a među njima i Ivan Novak predsjednik Kluba za obuku službenih i sportskih pasa pri HKS-u. Bilo je otprilike deset ljudi zainteresiranih da postanu korisnici psa vodiča - Vesna Horvat, Ivica Butorac i drugi. Među tih desetak zainteresiranih za psa bio je i Slavko Kovač koji je ujedno i službeno sudjelovao na Skupštini ispred Udruge slijepih Zagreb. Na Skupštini je bila i Vilma Bilopavlović kao podrška. Osnivačka skupština održana je u kavani Bela u Tkalčićevoj ulici. Trebala je biti održana u Mjesnoj zajednici Tkalča, ali su nas samo dan prije obavijestili da su pukle cijevi. Međutim, nisu bile popucale plinske cijevi, već je to bilo vrijeme kada su iz Mađarske došli svi oni kalašnjikovi, i upravo su ih tamo spremili Stoga je grupa ljudi stajala pred mjesnom zajednicom i usmjeravala ljude prema Beli.

Sastav prvog Upravnog odbora, koji se tada zvao Malo vijeće, odražava i danas za Udrugu karakterističnu kombinaciju ljudi koji su iz vjere u sposobnost pasa krenuli ususret potrebama slijepih osoba:

Prvi su Upravni odbor činili Branko Modlic, kojem su psi vodiči bili dugogodišnji hobi i velika želja, Duško Žigić, koji je tada osnivao firmu DJD i bavio se psima u okviru Kluba za obuku službenih i sportskih pasa, Jasna Jalševac, koja je već tada bila uzgajivačica škotskih ovčara, veterinar dr. Vladimir Pezo, studenti veterine Blaženka Pugar (udana Antolin), naša današnja instruktorica, i Alan Sinković te ja kao jedina slijepa osoba. Jasna Jalševac bila je osoba koja je razumjela viziju i cijelog nam je tog desetljeća bila ogromna podrška. Ona je inače prevoditeljica s engleskog, te je puno za nas napravila volonterski prevodeći stručnu literaturu i pomažući nam u komunikaciji s inozemstvom. Jasna je osoba koja je dubinski razumjela stvarnu povezanost između obuke psa vodiča i potreba slijepe osobe.

Mira Katalenić

Trasiranje novih staza 1991. 1994.


Prve četiri godine rada Udruge obilježene su napornim volonterskim radom na uspostavi temeljnih aktivnosti potpuno novog programa mobiliteta i orijentacije slijepih i visoko slabovidnih osoba, koji je u ratnim uvjetima nesigurnosti i siromaštva bio i negativno percipiran kao pretjerano luksuzni program, neprimjeren trenutku tadašnje sveopće društvene krize. Organizacija, ali i školovanje pasa te edukacija prvih korisnika odvijale su se u improviziranim uvjetima. Kao ured, služile su nekoliko mjeseci 1991. godine prostorije Hrvatskog kinološkog saveza, a sve do listopada 1994. dnevna soba predsjednice Udruge. Instruktorice su cjelokupnu obuku pasa provodile na javnim prostorima te pse svaki dan preuzimale i vraćale u socijalizacijske obitelji. Nabava stručne literature iz inozemstva zahtijevala je veliku snalažljivost i prepoznavanje korisnih kontakata u tadašnje predinternetsko doba. Udruga je cijelo to razdoblje djelovala volonterski. Plaćali su se samo vanjski suradnici (za poslove poput prevođenja) te edukacija budućih instruktora.

Trasiranje dugoročnih programa Udruge tijekom prve četiri godine djelovanja uključilo je i razvitak ideje, ali i početno lobiranje za dodjelu gradskog zemljišta za izgradnju Centra za školovanje pasa vodiča i mobilitet. Tako je Udruga već 1992. u suradnji s Gradom Zagrebom pronašla lokaciju, a naredne godine Gradski ured za planiranje razvoja i zaštitu okoliša propisao je urbanističke uvjete na temelju kojih su Silvije Bašić, iz spomenutog ureda, te Valerija Pepeonik i Nives Mlinar, iz Zavoda za arhitekturu, u svoje slobodno vrijeme radili na skici idejnog projekta, koji su narednih godina razrađivali. Iako je trebalo proteći punih deset godina do nabavke inicijalnih sredstava za izgradnju Centra, važno je sjetiti se da ova, danas središnja ambicija Udruge (već djelomično pod krovom) ima svoje uporište u viziji koja se tih ratnih, siromašnih godina mnogima činila kao nerazumna utopija.

Iste jeseni, Udruga je u suradnji s Hrvatskom udrugom prijatelja bijelog štapa HOMER iz Rijeke zajedničkim sredstvima u Opatiji organizirala prvi stručni skup o orijentaciji i mobilitetu kao preduvjetu uspješnosti življenja slijepih osoba, na kojem su, uz vodećeg hrvatskog stručnjaka prof. Mršića, predavanja održali i renomirani stručnjaci Federacije Alan Brooks, Denis Davis i Guy Rimbault (predsjednik Francuske federacije škola pasa vodiča). Skup je odjeknuo u medijima i ostao zapamćen kao jedinstvena prilika za stvarno učenje o potrebama i mogućnostima osoba s invaliditetom, a posebice za učenje o postojećim modelima povećanja mobiliteta slijepih osoba u drugim zemljama - modelima dotad nepoznatima u Hrvatskoj:

Kada je 1994. godine došao Alan Brux, nakon skupa u Opatiji, s arhitektima smo, sjećam se, razrađivali u kavani Hotela Dubrovnik naš idejni projekt za budući centar. Nismo skrivali svoje neznanje, već smo učili, tržili od drugih. Onda nam je Alan poslao neke bitne papire po kojima su rađeni njihovi centri u Liverpoolu, što nam je bilo dragocjeno.

Mira Katalenić

Godinu dana kasnije, od prosinca 1996. do ožujka 1997. godine, Udruga je organizirala novi tečaj za potencijalne instruktore tehnike bijelog štapa, u sklopu kojeg je prof. Mršić vodio teorijski, a Siniša Katalenić praktični dio. Oslonac na vlastite kadrove u edukaciji instruktora pokazatelj je povećanja stručnih kapaciteta Udruge. Uz stvaranje novih instruktora, edukacija je imala za svrhu i senzibilizaciju osoba za službu podrške slijepim i visoko slabovidnim osobama kad je riječ o orijentaciji i kretanju - potrebi i vještini koja se tek sredinom osamdesetih probila u institucionalno obrazovanje slijepih osoba, ali i njihovih pomagača:

Kod tih smo polaznika napravili velike kvalitativne pomake. Jedna mlada žena, koja danas vodi Odjel za društvene djelatnosti za osobe s invaliditetom u Čakovcu, stekla je korisna praktična znanja i vještine, kao i Valentina Budiš koja je sada asistentica na Edukacijsko-rehabilitacijskom fakultetu (iz kolegija peripatologije), a u Centru Vinko Bek provodi program obučavanja slijepih za korištenje računala. Dakle to je bio širi obrazovni proces.

Izlazak u javnost i razvitak široke mreže potpore radu Udruge, a time i sprječavanje ovisnosti o jednom izvoru financiranja i proračunskim sredstvima, prerasli su u nezaobilaznu dimenziju djelovanja Udruge koja je tih godina obogaćena novim, kreativnim aktivnostima, poput medijski zapaženih koncerata i aukcija umjetničkih radova.

Usporedni prikaz godišnjih proračuna treba se tretirati kao procjena koja se temelji na preračunavanju važeće domaće valute u eure, pri čemu je korištena tablica HNB-a (godišnji i mjesečni prosjeci srednjih deviznih tečajeva HNB-a) kao i podaci Ekonomskog instituta.

Povećanje proračuna Udruzi je omogučilo zapošljavanje stručnog osoblja, posebice instruktora, pa su u ožujku 1999. godine zaposlene 4 osobe - tri instruktora i administrativna tajnica. Otad se broj zaposlenih dva i pol puta povećao, pa danas Udruga ima 10 profesionalno angažiranih osoba. Instruktori su napokon, najmom kuće na Bukovcu početkom 1998. godine, dobili osnovne uvjete za rad. Ta je lokacija uskoro, zbog skučenosti prostora za obuku, zamijenjena današnjom, prostranom lokacijom u Lučkom (velićine 500 hvati), gdje do dvanaest pasa istodobno može boraviti i vježbati.

Sredinom 1997. godine ured Udruge također je preseljen u veći prostor koji je, za razliku od skučene prostorije u Hrvatskom savezu slijepih, omogućivao kvalitetnije i opsežnije obavljanje organizacijskih poslova. Nova adresa Udruge - Trg bana Jelačića - može se i simbolično shvatiti kao centralno pozicioniranje Udruge, a način na koji je novi prostor pronađen ilustrira važnost medijske poruke za razvitak Udruge:

"Sudjelovala sam u emisiji "Dobro jutro Hrvatska" posve drugim povodom. Odgovarajući na pitanje o aktualnoj situaciji u Udruzi, rekla sam da smo praktički na ulici jer od sutra doista nemamo gdje raditi. Iz kancelarije u Šenoinoj ulici morali smo hitno iseliti. To su čuli dežurni časnici u vojarni na Črnomercu. Naime, Hrvatski časnički zbor ima ovaj prostor na Trgu bana Jelačića, koji koriste u večernjim satima za svoje aktivnosti. Predložili su nam da uselimo, a da zauzvrat snosimo troškove režija. Naravno da smo s veseljem prihvatili. I još uvijek smo tu, iako nam je prostor sada već premalen."

Mira Katalenić

Ljiljana Topić, današnja administrativna tajnica Udruge, inače poznatija kao nasmiješena, uvijek susretljiva čuvarica podataka o cjelokupnom financijskom poslovanju Udruge, prisjeća se prelaska s potpuno volonterskog načina rada na profesionalizaciju, i to u novom, adekvatnom uredskom prostoru, kao i prelaska na pretežno projektno financiranje:

"Kad sam došla, 1996. godine, u Udrugu, već se uveliko znalo što se želi, pravac razvoja bio je kristalno jasan. Tada je Mira još radila puno radno vrijeme u Gradskom poglavarstvu, a nakon radnog vremena dolazila bi u Udrugu, gdje smo tada volonterski najviše bili angažirani Jasna Jalševac, koja nam je vodila administraciju i s Mirom radila na prikupljanju sredstava, Davorka Lučić (danas udata Andersen), koja je najviše radila na promociji Udruge, Mira i ja. Koliko god nam je tada bilo naporno, bilo nam je ipak i vrlo zabavno jer smo se često znali nasmijati i opustiti. Kada usporedim taj ritam s ovim današnjim, koji je krenuo negdje 1998./1999. godine, postaje mi jasno koliko nam se tempo rada ubrzao, koliko radimo pod stalnim pritiskom rokova i brinemo o milijun detalja. Zapošljavanje instruktora i, mjesec dana kasnije, mene kao administrativne tajnice, omogućilo nam je kvalitetnije planiranje poslova, a time i (naročito u uredu) otvaranje većeg broja suradničkih odnosa s donatorima i sponzorima, potencijalnim korisnicima i volonterima. Telefon je bio i ostao otvoren za sve informacije, a Ured od tada radi najmanje 10 sati dnevno."

Od 1998. godine, otkad je država započela s raspisivanjem javnih natječaja za financiranje udruga (te je godine osnovan i Ured za udruge), stvorila se potreba za pripremom mnogo opsežnijih projektnih prijedloga i izvještaja. Istovremeno, Udruga nije smanjila, već je dapače pojačala svoj tempo samostalnog prikupljanja sredstava od pojedinaca i poslovnog sektora, putem vlastitih promotivnih akcija i izravnog kontakta s tvrtkama.

"Za uspješno dobivanje projekata bilo je ključno postavljanje prioriteta - prijave na projekt i pripreme izvještaja bile su nam centralna aktivnost oko koje smo slagali druge zadatke i rokove. Pratili smo tisak i trudili se održavati komunikaciju sa svim organizacijama i ustanovama koje su imale informacije o različitim natječajima kako bismo se na vrijeme mogli prijaviti. Uvijek smo se trudili posao odraditi maksimalno profesionalno i slati izvještaje o svojem radu čak i kad nam to nije bila obveza.

Za nove donatorske i sponzorske ugovore koji su u to doba ostvareni, a s vremenom su prerasli u partnerstva, kao što je bio slučaj s VB Leasingom, Peugeotom i Jadranskom pivovarom, mislim da je bilo dragocjeno naše stalno pojavljivanje na Zagrebačkom velesajmu i u medijima. Znači, privatna sponzorstva i donacije uvijek sa sobom nose rizik - kada pripremamo info-štand ili aukciju, mi ne možemo znati hoće li nam to omogućiti kontakt s novim donatorom, no bez obzira na ishod, trudimo se posao odraditi jednako temeljito kao i svaku prijavu na natječaj."

Ljiljana Topić

Povratne informacije od predstavnika partnerskih tvrtki ukazuju na ispravnost ovog pristupa. Tako Romana Kerep, osoba koja je niz godina najuže surađivala s Udrugom ispred VB Leasinga, otkriva da se njezina tvrtka zainteresirala za rad Udruge krajem 1999. godine na preporuku jednog tadašnjeg kolege čiji je poznanik volontirao u Udruzi. Prvi modus suradnje bilo je ustupanje VW kombi transportera Udruzi na korištenje, a prošle je godine vozilo i poklonjeno Udruzi. Već šest godina za redom VB Leasing daje donacije Udruzi, a 2005. godine sponzorirao je i opremanje cijele jedne prostorije u budućem Centru. U suradnji s Peugeotom i Allianz osiguranjem, VB Leasing je Udruzi omogućio povoljne uvjete leasinga i osiguranja automobila koji je Peugeot djelomično donirao. Dobiti od ove suradnje za VB Leasing, prema Romani Kerep, višestruke su i uvelike povezane sa stilom rada i suradnje koji prakticira Udruga:

Naša Uprava je zadovoljna s medijskim nastupom i radom Udruge. Kad se radi o socijalnim programima, ne inzistiramo na ugovornim obvezama koje proizlaze iz sponzorstva, kao što je to slučaj, recimo, sa sportom. A dobiti su za nas velike. Prvo pojavljivanje VB Leasinga u medijima, tvrtke koja je tek par godina ranije počela djelovati u Hrvatskoj, dogodilo su se upravo zahvaljujući našoj suradnji s Udrugom. Medijski smo bili prisutni i putem transportnih vozila Udruge - to je bilo zgodno! Zbivanje na Velesajmu na koje nas je Udruga pozvala bilo je važno za naše spoznaje o socijalnom okruženju u Hrvatskoj. Poslovanje Udruge je prije svega transparentno, uvijek su nam dostavljali i više materijala no što smo tražili. Drago nam je što možemo vidjeti kako ide gradnja Centra; postigli su veliki napredak i ponekad sam začuđena kako im to uspijeva s obzirom na kruto okruženje.

Gospodin Pleić i gospođa Tomasović iz Jadranske pivovare iz Solina, koja je u vlasništvu Pivovarne Laško, prisjećaju se svoje trogodišnje suradnje s Udrugom (pokrenute u prosincu 2000. godine), koja je omogućila Udruzi školovanje čak sedam pasa vodiča, i naglašavaju važnost stalne komunikacije:

U Upravi je odlučeno da će te godine određena svota ići u humanitarne svrhe i od svih smo projekata izabrali smo njih. To nam se učinilo najbolje jer se nabavkom i školovanjem psa vodiča konkretno pomaže jednoj slijepoj osobi. Udruga je te godine bila prisutna u Splitu, na Rivi, gdje smo se gospođa Katalenić i ja poslije i upoznale. Poslije nas je gospođa Katalenić pozivala na sve skupove u svim gradovima; htjeli su nam na svaki način pokazati kako cijene naše ulaganje. Poslovno smo bili zadovoljni suradnjom, dva puta smo bili prisutni na najmoćnijem mediju, HTV-u.

Budući da nije moguće opisati, pa čak ni navesti mnoštvo aktivnosti koje je Udruga s uspjehom provela tijekom ovih godina zamaha i javne prisutnosti, izdvojit ćemo njih nekoliko čiji se utjecaj na profiliranje programa Udruge, ali i na širu javnost, doima značajnim.

Iako u zemlji još vrlo krhke vladavine prava zakoni sami po sebi ne jamče zaštitu od diskriminacije i adekvatnu kompenzaciju u slučaju njihova kršenja, donošenje Zakona o kretanju slijepe osobe uz pomoć psa vodiča 25. rujna 1998. godine predstavlja važan temelj za sustavnu afirmaciju prava slijepih i visoko slabovidnih osoba na samostalno kretanje. Ovim Zakonom Hrvatska udruga za školovanje pasa vodiča i mobilitet prepoznata je kao ključna organizacija za njegovu provedbu, što uključuje školovanje pasa vodiča i osposobljavanje slijepih osoba za njihovo korištenje, te javne ovlasti za izdavanje rješenja i iskaznica slijepim osobama sa psom vodičem za korištenje javnog prijevoza. Za prekršitelje ovog Zakona, tj. za one koji su slijepoj osobi onemogućili pristup na javna mjesta, korištenje javnog prijevoza, zdravstvenih čekaonica i ljekarna, predviđene su i visoke novčane kazne (od 1000 do10 000 kn za fizičke te od 5000 do 20 000 kn za pravne osobe). Zakon je, usprkos izrazito manjkavoj provedbi i primjeni sankcija, Udruzi dodatno olakšao javno zagovaranje prava slijepih osoba, a istodobno je pridonio i njezinu institucionalnom pozicioniranju.

Inicijativu za izradu i donošenje Zakona pokrenuli smo kroz Ured za zakonodavstvo Vlade RH još ujesen 1995. godine. Koristeći različita rješenja iz drugih zemalja, posebice Francuske i Izraela, Udruga je pripremila Nacrt prijedloga zakona te smo onda zajedno s ostalim članovima radne skupine pri Ministarstvu zdravstva, rada i socijalne skrbi, koju je vodila Zvjezdana Janičar, pripremili Prijedlog zakona. Tijekom donošenja samog Zakona iznimnu je ulogu imala Jadranka Kosor, tada potpredsjednica Hrvatskog sabora. Ona je lobirala među svojim kolegama i u javnosti istupala u prilog Zakonu. Ovaj Zakon u praksi ima najveći efekt kad dođete tamo gdje vas netko pokušava izbaciti van, pa mu vi pokažete svoju iskaznicu ili cijeli Zakon, a onda taj promijeni stajalište i ponašanje. Ovaj je učinak puno važniji i veći od pokretanja sudskih postupaka. Dosad su pokrenuta tri sudska postupka, od kojih jedan, protiv Croatiabusa, još nije završen, dok su se dva odnosila na nedorečenost Zakona. Naime, termin pravne sobe ne odnosi se na obrte, a upravo s njima imamo najviše problema, primjerice s prijevoznicima i kafićima. Dosad, znači, niti jedan slučaj kršenja Zakona nije sankcioniran.

Godina 2000. ostat će zapamćena po mnoštvu edukativnih projekata i aktivnosti, što je omogućila i neuobičajeno visoka razina državnog financiranja 1999. godine. Tako je Udruga iskoristila priliku za osmišljavanje novih, kreativnih aktivnosti upoznavanja javnosti s pravima slijepih osoba. Povodom Međunarodnog dana pasa vodiča slijepih osoba, 15. listopada 2000. godine po prvi je put Udruga izišla na ulicu pod sloganom Progledajte bez predrasuda. U sklopu te akcije na Cvjetnom trgu i Jarunu bile su postavljene staze s preprekama kako bi sve zainteresirane osobe, posebno one koje inače vide, mogle iskušati svoje snalaženje u prostoru s povezom na očima uz pomoć psa vodiča. Staza s preprekama i razdragano muvanje pasa, djece i mnoštva građana na Cvjetnjaku postali su u međuvremenu jedna od prepoznatljivih, godišnjih akcija Udruge, a te prve godine posebno su snažno odjeknuli u medijima, između ostaloga i stoga što je događaj privukao mnoge javne osobe.

U ovom je razdoblju bila naglašena i izdavačka djelatnost, pa je tako 2001. godine Udruga tiskala 10 000 letaka za građane o pravima slijepih i visoko slabovidnih osoba, pod već popularnim sloganom svojih humanitarnih koncerata Oči koje vode, a 2002. godine izdala je detaljnu brošuru, odnosno priručnik namijenjen većini koja vidi - Kako pri susretu sa slijepom osobom. Brošura je poslužila i kao radni materijal za više od 60 okruglih stolova i predavanja, organiziranih uz potporu Grada Zagreba tijekom 2002. i 2003. godine, koji su se, uz širu javnost, posebno usmjerili na zdravstvene ustanove, naročito odjele za oftalmologiju, dječje vrtiće i škole u Zagrebu, Rijeci i Sisku. Ovaj ciljani pristup imao je za svrhu utjecati na promjenu ponašanja djelatnika u javnim, obrazovnim i zdravstvenim ustanovama spram djece i odraslih osoba oštećena vida. Ljiljana Topić opisuje značaj te edukacije:

Kad je moj muž oslijepio 1986. godine, znala sam samo da mu želim pomoći, no tek samo u ovoj Udruzi naučila kako to učiniti - u prvom redu, kako komunicirati s njim, a da njemu to bude jasnoKad je moj muž poslije bio u bolnici, često sam razgovarala s Mirom o tome kako liječnici ne znaju komunicirati sa slijepim osobama; nikad niti jedan liječnik ne kaže osobi koja je upravo saznala da je nepovratno izgubila vid što sve može očekivati, na koga se sve može osloniti. Liječnici često ostave slijepu osobu samo s konačnom dijagnozom i velikim strahom. Zbog takvih iskustava mnogih oko nas bilo nam je važno pokušati educirati liječnike.

Snažniji rad na senzibilizaciji javnosti bio je popraćen i nastavkom stručnog usavršavanja u području orijentacije i mobiliteta, namijenjenog ne samo osoblju Udruge, već i drugim organizacijama i ustanovama koje se bave pravima slijepih i visoko slabovidnih osoba te drugih osoba s invaliditetom, i to ne samo u Hrvatskoj već i u susjednim državama. Po drugi put od svojeg osnutka, Udruga je u studenom 2000. organizirala međunarodni skup Perspektive razvoja programa orijentacije i mobiliteta slijepih u regiji, uz financijsku potporu Ureda za udruge Vlade RH i Instituta Otvoreno društvo Hrvatska. Sudionici iz Hrvatske, BiH, Srbije i Crne Gore, Bugarske, Slovenije, Austrije i Mađarske razmjenjivali su svoja iskustva te učili od Gunvalda Andersona, direktora norveškog centra za pse vodiče Hundeskolen Veiviseren AS, Billa Blacka, menadžera instruktora pri Britanskoj federaciji škola za pse vodiče, i Brucea Johnstona, psihologa i četverostrukog korisnika psa vodiča te autora više priručnika o njihovu školovanju. Rasprave na skupu uvelike su se doticale sustavnih prepreka samostalnosti osoba s invaliditetom, pri čemu je istaknuta važnost provedbe UN-ovih pravila o senzibilizaciji društva na osobe s invaliditetom te o osvješćivanju vlastitih mogućnosti samih osoba s invaliditetom, kao i važnost promjene sustava obrazovanja za rad sa slijepim i visoko slabovidnim osobama u smjeru veće primjene praktičnih rješenja i stavljanja većeg naglaska na socijalnu integraciju.

Povezivanje s drugim udrugama koje promiču prava osoba s invaliditetom, i to posebice s onima koje, poput Udruge, pokušavaju odgovoriti na specifične potrebe s pomoću inovativnih programa, pristup je koji Udruga njeguje posljednjih godina. Tako je 2003. godine uspostavljena koordinacija pet udruga radi utjecaja na izradu standarda i kriterija za državnu politiku financiranja udruga od interesa za provedbu Nacionalnog programa za osobe s invaliditetom. Uz Udrugu, koordinaciju čine Hrvatska udruga paraplegičara i tetraplegičara, Hrvatska udruga gluhoslijepih osoba Dodir, Udruženje za unapređenje obrazovanja slijepih te Hrvatsko udruženje za promicanje i razvoj tiflotehnike.

Tijekom 2002. godine Udruga je započela i s osmišljavanjem programa orijentacije i mobiliteta namijenjenih specifičnim skupinama osoba s invaliditetom. Tako je s Hrvatskom udrugom gluhoslijepih osoba Dodir organizirala prvo ispitivanje potreba i sposobnosti gluhoslijepih osoba za korištenje bijelog štapa, a pet je gluhoslijepih osoba i uspješno završilo obuku. Iste je godine pokrenut i program školovanja rehabilitacijskih pasa - pomagača osobama u invalidskim kolicima, koji je uključio i šestomjesečnu edukaciju instruktora Udruge, a dosad je rezultirao dodjelom tri rehabilitacijska psa osobama u invalidskim kolicima. Paralelno je započelo i školovanje terapijskih pasa namijenjenih djeci s teškoćama u razvoju, pri čemu je bila dragocjena znatiželja i kreativnost logopedice Lucije Jerbić koja je samostalno osmislila logoterapijski program uključivanja psa u terapijske procese. U posljednje tri godine dodijeljeno je čak 13 terapijskih pasa, što je usporedivo s uspjesima daleko razvijenijeg programa školovanja pasa pomagača. Uz dodjelu pasa obiteljima s djecom s teškoćama u razvoju, Lucija Jerbić provodi i terapiju s djecom u centrima Goljak i SUVAG.

Treba naglasiti da se upravo kroz programe obilježavanja Međunarodnog dana zaštite životinja uspostavio dobar kontakt udruga za zaštitu životinja s ovom udrugom., upravo zbog te zajedničke niti poveznice dobrobiti pasa, ali i prepoznavanja njihove humane uloge.

Japansko je veleposlanstvo još jedan važan partner Udruge, za čiji je ulazak u svijet hrvatskih pasa vodiča zaslužna posjeta princeze Sayako centru u Lučkom, prilikom njezina službenog boravka u Hrvatskoj 2002. godine. U skladu s politikom izgradnje trajnih odnosa s organizacijama u zemlji domaćinu, Japansko je veleposlanstvo, uvjerivši se u svrhovitost rada Udruge i velik doprinos volontera, odlučilo s Udrugom započeti suradnju. Japanski je veleposlanik osobno ponudio gostoprimstvo u svojoj rezidenciji Udruzi i njezinim uzvanicima na tradicionalnoj japanskoj večeri, a sve u sklopu godišnjih aukcija, gdje je sponzoriranje ovih posebnih događanja već tri godine za redom ponuđeno kao oblik potpore Udruzi. Ovaj kreativni i vrlo prijateljski oblik suradnje na prikupljanju financijskih sredstava za Udrugu popraćen je i planovima za izravnu donaciju u 2005. godini za izgradnju Centra za pse vodiče i mobilitet.

Japansko veleposlanstvo raspolaže s programom malih financijskih potpora, prvenstveno usmjerenih na obnovu obrazovnih ustanova - dječjih vrtića i škola - a posebno u područjima u kojima se još uvijek snažno osjećaju posljedice rata. Od socijalnih programa, posebno su nam važni obrazovanje, djeca i briga za osobe s invaliditetom. Naša poslovica kaže: Kad se jednom zajedno nađemo u potrebi, to je zauvijek. Mi smo posvećeni tome da uočimo na koji način možemo pružiti trajnu potporu svojim partnerima. Važan nam je prijateljski odnos. Ovom će veleposlanstvu biti jako drago saznati kako napreduju aktivnosti Udruge i izgradnja Centra.

Iako je ovo razdoblje uzleta nametnulo profesionalizaciju
i usmjerenost na projektne rezultate kao neminovni pravac razvitka Udruge, izvorna svrha djelovanja nije se izgubila te je dobrobit slijepih i visoko slabovidnih osoba spremnih na izazov samostalnosti ostala prioritet za osoblje Udruge:

Ovaj se posao ne može raditi ako nemaš emocije, ne može se sve svesti na profesionalizam i misliti na korisnike samo u radno vrijeme... jer oni su ti koji su na ulici, izloženi svim izazovima. Treba na kraju dana leći u krevet i mirno zaspati. Sjećam se šoka kad je naša korisnica Vesna Horvat stradala na pješačkom prijelazu sa svojim psom, zbog nepažljivog motorista bez vozačke dozvole, i završila u komi. Ona je danas ponovno spremna na rehabilitaciju jer želi biti samostalna. Moja je prvotna motivacija bila pomoći svojem suprugu, no kad sam ovdje počela raditi, otkrila sam koliko volim ovaj posao i koliko me ispunjava doprinijeti tome da slijepi ljudi ostvare sve što mogu, samo kad se otklone neke početne kočnice.